Program Stargate

U ranim 1970-ima američke obavještajne službe primale su izvješća da Sovjetski Savez ulaže u istraživanje parapsihologije. Bojeći se zaostatka i u tom području, CIA je 1972. počela financirati pokuse na institutu Stanford Research Institute (SRI) u Kaliforniji, koje su vodili fizičari Russell Targ i Harold Puthoff.

Laserski fizičari i umjetnik iz New Yorka

Targ i Puthoff surađivali su s nekoliko ljudi za koje su vjerovali da imaju posebne sposobnosti, među kojima su bili njujorški umjetnik Ingo Swann i bivši kalifornijski policijski dužnosnik Pat Price. Razvili su postupak koji su nazvali daljinskim gledanjem: jedan istraživač odlazi na nasumično odabrano mjesto, a ispitanik u zatvorenoj prostoriji crta i opisuje što "vidi". Nezavisni ocjenjivači zatim uspoređuju opise sa stvarnim mjestima.

Rezultate su 1974. objavili u časopisu Nature, a 1976. u časopisu Proceedings of the IEEE, tvrdeći da su podudaranja daleko iznad slučajnosti. Psiholozi David Marks i Richard Kammann pokušali su ponoviti pokuse i 1978. u Natureu upozorili da su zapisi seansi sadržavali tragove, poput spominjanja ranijih ciljeva, koji su ocjenjivačima mogli pomoći da opise povežu s pravim mjestima i bez ikakve paranormalne sposobnosti.

Jedinica u barakama Fort Meadea

CIA je svoj program ugasila 1977., ali je ideja preživjela u vojsci. Vojna obavještajna služba 1977. i 1978. osnovala je u bazi Fort Meade u Marylandu malu jedinicu pod imenima Gondola Wish i Grill Flame, koja je kasnije nosila imena Center Lane i Sun Streak. Ime Star Gate program je dobio početkom 1990-ih, kad ga je preuzela DIA. Jedinica je bila mala, a njezini "gledatelji", među kojima je bio i vojni obavještajac Joseph McMoneagle, radili su po zadacima obavještajnih službi.

Prema dokumentu priloženom završnom izvješću, od 1986. do početka 1995. program je od vojnih i obavještajnih korisnika dobio više od dvjesto zadataka: od traženja nestalih osoba i talaca do opisivanja stranih vojnih objekata. Neki zadaci bili su neobičniji. Zapisnik seanse od 22. svibnja 1984. bilježi da je ispitanik dobio zapečaćenu omotnicu s kartom na kojoj je pisalo samo "planet Mars" i "vrijeme oko milijun godina prije Krista", te da je zatim opisivao što vidi.

Znanstveni dio programa nastavio je fizičar Edwin May, najprije na SRI-ju, a zatim u tvrtki SAIC, s pokusima u kojima su ciljevi bile fotografije iz zbirke časopisa National Geographic.

Dvije ocjene istih podataka

Godine 1995. Kongres je program premjestio pod nadzor CIA-e, a CIA je naručila neovisnu ocjenu od Američkih istraživačkih instituta (AIR). Istraživački dio pregledala su dva stručnjaka izabrana upravo zato što su zastupali suprotna stajališta: statističarka Jessica Utts sa Sveučilišta u Kaliforniji i psiholog Ray Hyman sa Sveučilišta u Oregonu.

Utts je zaključila da su statistički rezultati daleko iznad onoga što bi se očekivalo slučajno, da se slični učinci ponavljaju u laboratorijima diljem svijeta i da je paranormalno djelovanje, prema mjerilima koja vrijede za druge znanosti, dobro utemeljeno. Hyman se složio da rezultati nisu slučajni, ali je upozorio da isti gledatelji, isti ocjenjivač i isti skup fotografija onemogućuju razlučiti radi li se o paranormalnoj sposobnosti ili o skrivenoj pogrešci u postupku, i da prave potvrde nema dok pokuse ne ponove drugi istraživači.

Završno izvješće od 29. rujna 1995. spojilo je oba zaključka. U laboratoriju je pokazan statistički značajan učinak, ali nije dokazano da ga uzrokuje paranormalna sposobnost. U operativnom radu podaci su bili nejasni, općeniti i zahtijevali su mnogo tumačenja, a nijednom nisu poslužili kao temelj za obavještajnu akciju. Program je iste godine ugašen, a njegovo je postojanje javno priznato.

Što je ostalo

U siječnju 2017. CIA je na internetu objavila svoju zbirku deklasificiranih dokumenata, među kojima su i tisuće stranica o programu Stargate. Zagovornici u njima vide dokaz da su ozbiljne službe godinama ozbiljno shvaćale daljinsko gledanje, a kritičari da je program trajao zahvaljujući upečatljivim pojedinačnim pričama, a ne provjerljivim rezultatima. Rasprava između Jessice Utts i Raya Hymana i danas je jedan od najčešće navođenih primjera kako isti podaci mogu voditi do različitih zaključaka.