Ipiutak, naselje na rtu Point Hope

Na pješčanom rtu iznad Arktičkog kruga arheolozi su 1939. naišli na gotovo pet stotina udubina u tlu, ostataka kuća koje nitko nije pamtio. U grobovima su ležale ažurne rezbarije od kljove i maske sastavljene od komadića bjelokosti, kakve na Aljasci nitko prije nije vidio.

Ukratko

  • Ipiutak je arheološko nalazište na rtu Point Hope na sjeverozapadu Aljaske, s gotovo 500 udubina koje su ostale od kuća i s više od stotinu grobova starih oko 1500 do 2000 godina.
  • U grobovima su pronađene iznimno fine rezbarije od kljove, životinje izrađene u ažurnom stilu, i maske sastavljene od dijelova bjelokosti.
  • Prvi istraživači mislili su da je ondje živjelo nekoliko tisuća ljudi i da je umjetnost došla iz Sibira ili čak s obala Crnog mora.
  • Danas se smatra da je naselje raslo postupno, s dvadesetak do tridesetak kuća u istom razdoblju, ali čemu su služile rezbarije i zašto ljudi Ipiutaka nisu lovili kitove, i dalje se istražuje.

Rt Point Hope, na jeziku Iñupiata Tikiġaq, uska je pješčana prevlaka koja se pruža u Čukotsko more, oko 300 kilometara sjeverno od Beringova prolaza. Ljudi ondje žive tisućama godina, a na rtu je i danas selo Point Hope. Grobovi o kojima govori ovaj članak grobovi su predaka ljudi koji i danas žive na rtu.

Ljeto 1939.

Danski arheolog Helge Larsen i američki arheolog Froelich Rainey došli su na rt 1939. kako bi istražili starija naselja Inuita. Uz pomoć mladog arheologa J. Louisa Giddingsa uočili su na starim žalima istočno od sela niz plitkih udubina u tundri. Kad su ih počeli brojati, shvatili su da je riječ o stotinama tlocrta kuća poredanih u dugim nizovima, na četiri stara žala. Nalazište su nazvali po obližnjem mjestu Ipiutak.

Iskapanja su trajala do 1941. U kućama je bilo mnogo kamenog oruđa, osobito vrhova strelica, te predmeta od kosti, roga i drva. Nije bilo glinenog posuđa ni oruđa za lov na kitove, što je iznenadilo istraživače, jer su kasniji stanovnici istog rta bili poznati upravo kao lovci na kitove. Larsen i Rainey zaključili su da su ljudi Ipiutaka živjeli od lova na tuljane, morževe i sobove.

Rezbarije iz grobova

Pravo iznenađenje bili su grobovi. Pronađeno ih je više od stotinu, dviju vrsta: dublji, s pokojnikom u lijesu od debala, i plitki, u kojima je tijelo bilo položeno u drveni okvir na površini ili tik ispod nje. Upravo su u plitkim grobovima bile gotovo sve rezbarije.

Bile su to figure i ukrasi od morževe kljove: medvjedi, vukovi, morževi, tuljani, ptice, gnjurci, spirale i karike lanaca isklesane iz jednog komada, a mnoge izrezbarene tako da su na sredini bile šuplje, pa se kroz njih vidjelo. Ljudski likovi bili su rijetki. Uz neke pokojnike ležali su predmeti koji su očito imali obrednu namjenu: dvije složene maske sastavljene od pločica bjelokosti, nekad pričvršćenih na drvenu podlogu koja se nije sačuvala. Jedna prikazuje lice s tetovažama i otvorenim ustima. Druga, manja, pronađena je u lijesu s muškarcem, ženom i djetetom, uz čepove za obraze i usne te četrnaest privjesaka u obliku životinja.

Nalazi su 1945. podijeljeni između sveučilišnog muzeja na Aljasci, Nacionalnog muzeja Danske i Američkog prirodoslovnog muzeja u New Yorku. Dio predmeta poslanih u New York radi fotografiranja izgubljen je na moru.

Grad od četiri tisuće ljudi?

Larsen i Rainey objavili su 1948. opsežnu knjigu o nalazištu. Pretpostavili su da su sve kuće bile nastanjene istodobno i da je na rtu živjelo više od četiri tisuće ljudi, što bi Ipiutak učinilo najvećim naseljem prapovijesnog Arktika. Ravni nizovi kuća podsjećali su ih na ulice. Rezbarije su usporedili sa skitsko-sibirskom umjetnošću životinjskog stila, poznatom od Ukrajine do Altaja, i zapitali se je li ona s druge strane Beringova prolaza stigla sve do Aljaske.

Kasnija istraživanja promijenila su tu sliku. Radiokarbonska datiranja pokazala su da se naselje razvijalo tri do četiri stoljeća, a mnoge kuće stoje preblizu jedna drugoj da bi mogle biti nastanjene u isto vrijeme. Arheolog Owen Mason procjenjuje da je u jednom naraštaju na rtu živjelo 125 do 200 ljudi u dvadesetak do tridesetak kuća. Nizovi kuća prate stara žala, pa nisu nužno planirane ulice. Rezbarije se danas ponajprije povezuju sa susjednim kulturama Aljaske, kulturom Norton i kulturom Starog Beringova mora, a za skitsku vezu nema čvrstih dokaza.

Kultura Ipiutak nastala je oko 100. do 200. pr. Kr. i nestala oko 800. Smatra se kasnom granom tradicije Norton i jednim od predaka kasnijih Inuita. Mason je pisao o "kultu Ipiutaka" i o nalazištu kao o "žarišnom mjestu koje je još izvan fokusa": mjestu na kojem se, čini se, okupljalo i živjelo, ali i obavljalo obrede čije značenje nije poznato. Je li rt bio i sezonsko okupljalište ljudi iz šireg kraja, zašto su ljudi Ipiutaka izbjegavali lov na kitove i glineno posuđe i što su njihove maske značile, pitanja su na koja arheologija još nema siguran odgovor.

Kronologija

  1. Oko 100.–200. pr. Kr.: Nastaje kultura Ipiutak.
  2. Oko 800.: Kultura Ipiutak nestaje.
  3. 1939.: Helge Larsen, Froelich Rainey i J. Louis Giddings otkrivaju nalazište na rtu Point Hope.
  4. 1939.–1941.: Iskapanja kuća i više od stotinu grobova.
  5. 1945.: Nalazi se dijele između muzeja na Aljasci, u Danskoj i u New Yorku.
  6. 1948.: Larsen i Rainey objavljuju knjigu o Ipiutaku i procjenu o više od četiri tisuće stanovnika.
  7. 20. siječnja 1961.: Nalazište je proglašeno nacionalnim povijesnim spomenikom SAD-a.
  8. 2006. i 2016.: Owen Mason objavljuje radove u kojima Ipiutak tumači kao postupno nastalo naselje i obredno žarište.

Ključne osobe

  • Helge Larsen: Danski arheolog koji je otkrio i istražio Ipiutak.
  • Froelich Rainey: Američki arheolog, Larsenov suradnik na iskapanjima i suautor knjige o nalazištu.
  • J. Louis Giddings: Američki arheolog koji je kao mladi istraživač sudjelovao u iskapanjima.
  • Owen Mason: Američki arheolog koji je preispitao procjene broja stanovnika i značenje nalazišta.

Što se zna

  1. Na nalazištu je gotovo 500 udubina koje su ostale od kuća, na četiri stara žala istočno od sela Point Hope.
  2. Iskapanja 1939.–1941. otkrila su više od stotinu grobova, a gotovo sve rezbarije od kljove potječu iz plitkih grobova.
  3. Kultura Ipiutak trajala je otprilike od 100.–200. pr. Kr. do oko 800.
  4. Ljudi Ipiutaka lovili su ponajprije tuljane, morževe i sobove; na nalazištu nema oruđa za lov na kitove ni glinenog posuđa.
  5. Datiranja pokazuju da se naselje razvijalo stoljećima, pa nisu sve kuće bile nastanjene istodobno.

Otvorena pitanja

  • Je li Ipiutak bio stalno naselje, obredno središte ili sezonsko okupljalište ljudi iz šireg kraja?
  • Što su značile maske i ažurne rezbarije položene u plitke grobove?
  • Zašto ljudi Ipiutaka, za razliku od susjeda i potomaka, nisu lovili kitove ni izrađivali posuđe?

Teorije

  • Ipiutak je bio selo od dvadesetak do tridesetak kuća koje je stoljećima raslo uz obalu
  • Rt je bio obredno žarište šireg kraja, pa grobovi i rezbarije svjedoče o obredima koji su privlačili ljude izdaleka
  • Na rtu je u isto vrijeme živjelo nekoliko tisuća ljudi, kako su pretpostavili prvi istraživači

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori