Sigiriya

Usred ravnice u Šri Lanki diže se granitna stijena visoka gotovo dvjesto metara, a na njezinu vrhu leže ruševine palače. Kronika kaže da ju je sagradio kralj koji je ubio vlastitog oca, ali dio arheologa sumnja da je ikad bila utvrda.

Ukratko

Sigiriya je granitna stijena visoka oko 180 metara u središtu Šri Lanke, na čijem su vrhu i podnožju ostaci palača, vrtova, bazena i zidina iz 5. stoljeća.
Prema kronici Cūḷavaṃsa, ondje je sagradio prijestolnicu kralj Kashyapa I., koji je preuzeo vlast svrgnuvši i ubivši svojeg oca, a nakon njegove smrti mjesto je postalo budistički samostan.
Na stijeni su sačuvane freske žena i "zrcalni zid" na koji su posjetitelji od 8. do 10. stoljeća upisali stotine pjesama.
Otvoreno je tko su žene na freskama, koliko je kompleks stariji od Kashyape i je li Sigiriya bila prije svega utvrda, kraljevski užitak ili vjersko mjesto.

Sigiriya se uzdiže iz niske ravnice u okrugu Matale, nedaleko od grada Dambulle. Stijena je ostatak skrutnute magme iz grla davno ugaslog vulkana, tvrđa od tla koje ju je okruživalo pa je ostala stajati kad je ono odneseno. S njezina vrha pogled seže na sve strane.

Ljudi su u okolici živjeli tisućama godina prije kraljeva. U zaklonu pod stijenom Aligala, istočno od Sigiriye, pronađeni su tragovi naseljenosti iz razdoblja oko 3000. pr. Kr. Od 3. stoljeća pr. Kr. u špiljama pod velikim gromadama u okolnim brežuljcima živjeli su budistički redovnici. Natpisi isklesani iznad ulaza bilježe tko je koju špilju darovao redovničkoj zajednici.

Kralj na stijeni

Najpoznatiju priču o Sigiriyi donosi Cūḷavaṃsa, nastavak velike šrilankanske kronike Mahāvaṃsa. Kashyapa je bio najstariji sin kralja Dhatusene, ali rođen od žene koja nije bila kraljevskog roda, pa prijestolje nije pripadalo njemu nego mlađem polubratu Moggallani. Uz pomoć zapovjednika vojske Migare Kashyapa je izveo udar, zatvorio oca i preuzeo vlast. Kad mu je otac pokazao veliko umjetno jezero Kalawewa i rekao da je to jedino njegovo blago, Kashyapa ga je, prema kronici, dao živog zazidati.

Moggallana je pobjegao u južnu Indiju i zakleo se na osvetu. Očekujući njegov povratak, Kashyapa je prijestolnicu preselio iz Anuradhapure na Sigiriyu. Ondje je za njegove vladavine nastao grad s jarcima, zidinama i vrtovima, a na vrhu stijene palača. Na terasi na pola puta do vrha stajala su vrata u obliku golemog lava: posjetitelj je ulazio kroz njegove čeljusti. Po njemu je mjesto dobilo ime Sinhagiri, "Lavlja stijena". Glava se davno srušila, ali šape i danas stoje uz stubište.

Moggallana se vratio s vojskom i 495. pobijedio brata u bitci na ravnici pod stijenom. Prema kronici, Kashyapin slon okrenuo se da zaobiđe teren, vojska je to shvatila kao povlačenje i napustila kralja, a on si je oduzeo život. Moggallana je prijestolnicu vratio u Anuradhapuru, a Sigiriyu predao redovnicima. Samostan je ondje djelovao do 13. ili 14. stoljeća.

Vrtovi koji i danas rade

Ono što je uz stijenu sagrađeno ubraja se među najbolje sačuvane primjere urbanog planiranja u južnoj Aziji 1. tisućljeća. Na zapadnoj strani stijene leži kraljevski park, simetrično raspoređen, s bazenima, otočićima, kanalima i fontanama. Voda je dovođena površinskim i podzemnim kanalima, a neke fontane rade i danas, kad kiša napuni sustav. Južnije leži veliko umjetno jezero. Planeri su namjerno spajali pravilne, simetrične oblike vrtova s nepravilnim oblicima same stijene i okolnog terena.

Žene u oblacima i pjesme na zidu

Na zapadnom licu stijene sačuvano je dvadesetak fresaka žena koje nose cvijeće ili ga posipaju, prikazanih do pojasa, kao da izranjaju iz oblaka. Englez John Still pisao je 1907. da je cijelo lice stijene nekoć moglo biti golema slikarska galerija. Tko su žene, ne zna se: neki u njima vide kraljeve žene i dvorske dame, drugi nebeska bića, apsare, ili sudionice vjerskog obreda.

Ispod fresaka prolazi zid od opeke prekriven glatkom bijelom žbukom, toliko uglačanom da se u njoj nekoć vidio odraz. Na taj su "zrcalni zid" posjetitelji od 8. do 10. stoljeća ugrebli kratke pjesme, uglavnom upućene ženama s fresaka. Arheolog Senarath Paranavitana pročitao je i 1956. objavio 685 takvih stihova; to je jedina sačuvana poezija iz razdoblja Anuradhapure. Pisali su pjesnici, službenici, putnici i žene, a jedna je posjetiteljica ostavila zapis ljubomore na djevojku s fresaka koja drži niz bisera.

Godine 1967. neki je vandal polio freske bojom, pa su ih stručnjaci uz pomoć talijanskog restauratora Luciana Maranzija obnavljali gotovo šest mjeseci.

Je li to bila utvrda

Za Europljane je Sigiriyu 1831. opisao britanski časnik Jonathan Forbes, a prva velika istraživanja vodio je krajem 19. stoljeća arheolog H. C. P. Bell. Od 1982. Sigiriya se istražuje u sklopu državnog projekta Kulturni trokut, uz sudjelovanje šrilankanskih i švedskih arheologa, koji su proučavali i naselja u široj okolici. Iste je godine upisana na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Što se o Sigiriyi zna, većinom potječe iz kronike napisane stoljećima nakon događaja, i ne slažu se sve inačice. Prema nekim predajama glavni graditelj bio je otac Dhatusena, a Kashyapa je samo dovršio posao. Prema drugima, Sigiriya je bila kraljev vrt užitaka, a ne utvrda. Dio istraživača smatra da su veći dio kompleksa podigli budisti i da nije imao vojnu namjenu. Ni Kashyapina smrt nije jednako opisana: u jednoj inačici umire u bitci, u drugoj od otrova. Arheolozi još istražuju koliko je od onoga što danas stoji doista nastalo za samo osamnaest godina njegove vladavine.

Kronologija

Oko 3000. pr. Kr.: Ljudi borave u zaklonu Aligala uz Sigiriyu.
3. st. pr. Kr. – 1. st.: Budistički redovnici žive u špiljama oko stijene.
473. ili 477.: Kashyapa I. preuzima vlast i seli prijestolnicu na Sigiriyu (izvori navode različite godine).
495.: Moggallana pobjeđuje Kashyapu; Sigiriya postaje samostan.
8.–10. st.: Posjetitelji pišu pjesme na zrcalni zid.
13.–14. st.: Samostan prestaje djelovati.
1831.: Jonathan Forbes opisuje stijenu.
1890-ih: Počinju arheološka istraživanja; vodi ih H. C. P. Bell.
1967.: Vandal polijeva freske bojom; obnova traje do travnja 1968.
1982.: Počinje projekt Kulturni trokut; Sigiriya je upisana na UNESCO-ov popis.

Ključne osobe

Kashyapa I.: Kralj Šri Lanke koji je prema kronici na Sigiriyi sagradio prijestolnicu.
Dhatusena: Kashyapin otac i prethodnik, kojeg je sin svrgnuo.
Moggallana I.: Kashyapin polubrat koji ga je 495. pobijedio i vratio prijestolnicu u Anuradhapuru.
Senarath Paranavitana: Šrilankanski arheolog koji je pročitao i objavio pjesme sa zrcalnog zida.
Senake Bandaranayake: Šrilankanski arheolog koji je vodio istraživanja Sigiriye u sklopu Kulturnog trokuta.

Što se zna

Stijena je visoka oko 180 metara, a oko nje i na vrhu sačuvani su ostaci palača, zidina, jaraka, vrtova i vodovodnih kanala.
Budistički redovnici živjeli su u špiljama oko stijene od 3. stoljeća pr. Kr.
Prema kronici Cūḷavaṃsa, Kashyapa I. vladao je sa Sigiriye do 495., a potom je mjesto postalo samostan.
Na zrcalnom zidu sačuvano je više od tisuću zapisa iz 8.–10. stoljeća, od kojih je Paranavitana objavio 685 pjesama.
Sigiriya je od 1982. na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine.

Otvorena pitanja

Tko su žene na freskama?
Je li Sigiriya bila prije svega utvrda, kraljevska palača s vrtovima ili vjersko mjesto?
Koliko je kompleksa nastalo za Kashyapine vladavine, a koliko prije i poslije nje?

Teorije

Sigiriya je kraljevska prijestolnica i utvrda koju je Kashyapa I. sagradio u 5. stoljeću, kako kaže kronika
Gradnju je započeo kralj Dhatusena, a Kashyapa ju je samo dovršio i preuredio
Sigiriya je prije svega bila budističko vjersko mjesto, a priča o utvrdi kasnije je tumačenje

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Paranavitana, S. (1956). Sigiri Graffiti. London: Oxford University Press.
Bandaranayake, S. (1999). Sigiriya. Colombo: Central Cultural Fund.
Geiger, W. (prev.) (1929). Cūlavaṃsa, being the more recent part of the Mahāvaṃsa. London: Pali Text Society.