Jan Hendrik Schön

Krajem devedesetih Bellovi laboratoriji u New Jerseyju bili su jedno od najslavnijih istraživačkih mjesta na svijetu. Ondje su izumljeni tranzistor i laser, a njihovi su znanstvenici dobili nekoliko Nobelovih nagrada. U taj svijet stigao je 1997. Jan Hendrik Schön, mladi fizičar koji je upravo doktorirao na Sveučilištu u Konstanzu.

Organski kristali koji rade sve

Schön je radio u skupini Bertrama Batlogga, poznatog stručnjaka za supravodljivost. Bavili su se organskim poluvodičima, kristalima načinjenima od molekula na bazi ugljika. Takvi bi materijali mogli zamijeniti silicij u jeftinoj i savitljivoj elektronici, ali su ih bilo teško natjerati da se ponašaju kao pravi poluvodiči.

Schön je javljao jedan uspjeh za drugim. U tankim kristalima organskih tvari dobivao je tranzistore, svjetlosne izvore i, što je odjeknulo najjače, supravodljivost: stanje u kojem materijal provodi struju bez ikakvog otpora. U radu objavljenom u Natureu 2000. opisao je supravodljivost u molekulama fulerena C60 pri 52 kelvina, a godinu kasnije pri još višoj temperaturi. Godine 2001. s Bellovim kolegama objavio je i tranzistor u kojem struju kontrolira sloj debljine jedne molekule.

Te je godine bio autor ili suautor otprilike jednog novog rada svakih osam dana. Dobio je nekoliko nagrada za mlade znanstvenike, a u stručnim krugovima govorilo se da je samo pitanje vremena kad će dobiti Nobelovu nagradu.

Laboratoriji koji ne mogu ponoviti pokus

Problem je bio u tome što nitko drugi nije uspijevao dobiti iste rezultate. Desetci skupina diljem svijeta trošili su mjesece pokušavajući ponoviti pokuse s istim materijalima. Schön je objašnjavao da je ključ u posebnom načinu nanošenja tankog izolacijskog sloja na kristale, a za taj je korak rekao da ga obavlja na opremi u Konstanzu, kamo je često putovao. Kolege u Bellovim laboratorijima rijetko su ga viđali kako mjeri.

Sumnje su se godinama zadržavale u razgovorima na hodnicima. Nikakav dokaz nije postojao dok netko nije usporedio same grafove.

Isti šum dvaput

U proljeće 2002. Julia Hsu i Lynn Loo, koje su u Bellovim laboratorijima radile na patentu povezanom s jednim Schönovim radom, primijetile su da se iste brojke ponavljaju na mjestima gdje ne bi smjele. Gotovo istodobno Lydia Sohn s Princetona primijetila je da dva grafa iz dvaju pokusa izvedenih na vrlo različitim temperaturama imaju potpuno jednak šum, nasumične male oscilacije koje bi u stvarnom mjerenju morale biti različite. Paul McEuen s Cornella našao je isti šum i u trećem radu.

Kad su urednici časopisa zatražili objašnjenje, Schön je odgovorio da je greškom poslao isti graf dvaput. No primjera je bilo sve više.

Beasleyjevo povjerenstvo

Bellovi laboratoriji u svibnju 2002. osnovali su povjerenstvo od pet vanjskih stručnjaka, kojim je predsjedao fizičar Malcolm Beasley sa Stanforda. Povjerenstvo je ispitalo 24 navoda o nepravilnostima u 25 radova. Izvješće objavljeno 25. rujna 2002. utvrdilo je da je Schön u najmanje 16 slučajeva počinio znanstvenu prijevaru: iste skupove podataka koristio je za različite pokuse, a neke krivulje nisu nastale mjerenjem nego matematičkim funkcijama.

Povjerenstvo nije moglo provjeriti izvorne podatke jer ih nije bilo. Schön nije vodio laboratorijske bilježnice, datoteke sa sirovim podacima bio je izbrisao jer mu je, kako je rekao, trebalo mjesta na računalu, a uzorci su bili bačeni ili oštećeni. Schön je u izjavi priznao pogreške, ali je tvrdio da je vidio stvarne pojave koje je opisao.

Izvješće je odgovornost za prijevaru pripisalo samo Schönu. Suautore, uključujući Batlogga, oslobodilo je odgovornosti za prijevaru, ali je postavilo pitanje koliko su pažljivo provjeravali rezultate koje su potpisali. Bellovi laboratoriji otpustili su Schöna istoga dana kad je izvješće objavljeno.

Kraj jedne karijere

Do kraja 2003. Science je povukao osam njegovih radova, a kasnije još dva, Nature sedam, a časopisi Physical Review, Applied Physics Letters i Advanced Materials još desetak. Sveučilište u Konstanzu oduzelo mu je 2004. doktorat zbog nedostojnog ponašanja, iako nije utvrđeno da je doktorski rad bio krivotvoren. Schön se žalio. Upravni sud u Freiburgu 2010. dao mu je za pravo, ali je viši sud 2011. presudio u korist sveučilišta, Savezni upravni sud to je potvrdio 2013., a Savezni ustavni sud 2014. odbio je njegovu ustavnu tužbu.

Slučaj je pokrenuo raspravu o tome kako je moguće da su radovi s izmišljenim podacima prošli recenziju u Scienceu i Natureu. Recenzenti ne ponavljaju pokuse, nego procjenjuju je li rad uvjerljiv, a Schönovi su rezultati bili uvjerljivi upravo zato što su bili ono što su mnogi očekivali vidjeti. Dio njegovih rezultata potvrđivao je upravo ono što su teoretičari predviđali, pa su djelovali kao dugo očekivani dokaz, a ne kao nešto što treba posebno provjeravati.