Piltdownski čovjek

Četrdeset godina britanski je "praljudski predak" stajao u udžbenicima kao karika koja nedostaje. Onda je kemijski test pokazao da je lubanja stara nekoliko stotina godina, a čeljust pripada orangutanu.

Ukratko

  • Godine 1912. amaterski arheolog Charles Dawson i geolog Arthur Smith Woodward iz Britanskog prirodoslovnog muzeja predstavili su ulomke lubanje i čeljusti iz šljunčare kod Piltdowna u Sussexu kao ostatke najstarijeg čovjekova pretka u Europi.
  • Nalaz, nazvan Eoanthropus dawsoni, desetljećima se uklapao u ondašnja očekivanja: velik mozak i majmunska čeljust.
  • Godine 1953. Joseph Weiner, Kenneth Oakley i Wilfrid Le Gros Clark dokazali su da je riječ o krivotvorini: lubanja je ljudska i razmjerno mlada, čeljust je orangutanova, a zubi su izbrušeni i obojeni.
  • Istraživanje iz 2016. pokazalo je da sve ulomke vjerojatno povezuje isti način izrade, pa se kao glavni krivac najčešće navodi Dawson.

Početkom 20. stoljeća paleontologija je tražila "kariku koja nedostaje", oblik između čovjekolikih majmuna i čovjeka. Neandertalci su pronađeni u Njemačkoj i Belgiji, a javanski čovjek u Indoneziji. Britanija nije imala ništa slično, i dio britanskih znanstvenika očekivao je da će se najstariji preci, s velikim mozgom kao znakom čovječnosti, naći upravo u Europi.

Charles Dawson bio je odvjetnik iz Uckfielda i strastveni sakupljač fosila i starina. Prema njegovu kazivanju, oko 1908. radnici u šljunčari kod imanja Barkham Manor u selu Piltdown dali su mu ulomak debele lubanje. U veljači 1912. pisao je Arthuru Smithu Woodwardu, čuvaru geološkog odjela Britanskog prirodoslovnog muzeja. Tijekom ljeta zajedno su kopali u šljunčari i pronašli još ulomaka lubanje, polovicu donje čeljusti s dva kutnjaka, kamene alate i kosti izumrlih životinja.

Predstavljanje u Londonu

Dana 18. prosinca 1912. Dawson i Woodward predstavili su nalaz na sastanku Geološkog društva u Londonu. Woodwardova rekonstrukcija pokazivala je lubanju gotovo ljudske veličine s čeljusti nalik majmunskoj. Novu vrstu nazvali su Eoanthropus dawsoni, Dawsonov "čovjek zore".

Iduće godine, 30. kolovoza 1913., mladi isusovac i paleontolog Pierre Teilhard de Chardin, koji je sudjelovao u iskopavanju, pronašao je očnjak koji je odgovarao Woodwardovu predviđanju. Godine 1914. pojavio se i komad slonovske kosti obrađen u obliku palice, koji su novine prozvale "palicom za kriket". Godine 1915. Dawson je javio da je na drugom mjestu, nekoliko kilometara dalje, našao još ulomaka lubanje i kutnjak. Taj nalaz, nazvan Piltdown II, mnogim je skepticima izgledao kao potvrda, jer je bilo malo vjerojatno da bi se ista neobična kombinacija dvaput slučajno našla. Dawson je umro 10. kolovoza 1916., a nakon njegove smrti u Piltdownu nije pronađeno ništa novo.

Sumnje koje nisu bile dovoljno glasne

Nisu svi bili uvjereni. Neki anatomi u Britaniji, Americi i Francuskoj već su 1913. i 1914. tvrdili da čeljust i lubanja ne pripadaju istom biću i da je čeljust vjerojatno majmunska. No glavni britanski autoriteti, među njima i Arthur Keith, prihvatili su nalaz, iako su se prepirali oko rekonstrukcije.

Kako su se u sljedećim desetljećima nalazili drugi preci, posebno australopiteci u Južnoj Africi od 1924. i kasniji nalazi u Kini i Africi, Piltdown je sve manje pasao u sliku. Kod pravih ranih predaka prvo su se mijenjali zubi i hod, a tek onda mozak. Piltdownski čovjek imao je obrnuto: ljudsku lubanju i majmunsku čeljust. Postao je čudan izuzetak koji se u udžbenicima spominjao sve opreznije.

Kemija razotkriva prijevaru

Godine 1949. Kenneth Oakley iz Prirodoslovnog muzeja primijenio je fluorni test. Kosti zakopane u zemlji s vremenom upijaju fluor iz podzemne vode, pa starije kosti iz istog tla sadrže više fluora. Ulomci iz Piltdowna imali su vrlo malo fluora, mnogo manje od kostiju životinja s kojima su navodno ležali. To je značilo da nisu stari stotinama tisuća godina, kako se mislilo.

Anatom Joseph Weiner iz Oxforda 1953. je posumnjao da je cijeli nalaz namjerno složen. S Oakleyjem i oksfordskim profesorom anatomije Wilfridom Le Gros Clarkom ponovno je pregledao ulomke. Pod povećalom su se na kutnjacima vidjeli tragovi brušenja kojim su zubi poravnani da izgledaju istrošeni na ljudski način. Kosti su bile obojene spojevima željeza i kroma da izgledaju staro. Lubanja je bila ljudska i stara tek nekoliko stotina godina, a čeljust je pripadala orangutanu. Rezultate su objavili 21. studenoga 1953. Kasnije su i kameni alati i "palica za kriket" prepoznati kao podmetnuti predmeti.

Tko je to učinio

Otkad je prijevara otkrivena, sumnjičeni su gotovo svi koji su imali veze s Piltdownom: Dawson, Woodward, Teilhard de Chardin, Arthur Keith, muzejski službenik Martin Hinton, pa i pisac Arthur Conan Doyle, koji je živio u blizini i zanimao se za spiritizam. Godine 1975. u potkrovlju muzeja pronađen je putni kovčeg s inicijalima Martina Hintona, a u njemu kosti obojene na sličan način. To je potaknulo nagađanje da je Hinton bio umiješan ili da je pokušavao otkriti prevaranta.

Godine 2016. skupina istraživača koju je vodila Isabelle De Groote ponovno je analizirala sve ulomke analizom DNK, tomografijom i spektroskopijom. Utvrdili su da zubi i čeljust iz oba nalazišta vjerojatno potječu od istog orangutana i da su svi ulomci obrađivani na isti način, primjerice da su šupljine punjene šljunkom i zalijepljene zubarskim kitom. Zaključili su da je za oba nalaza najvjerojatnije odgovoran jedan krivotvoritelj i da sve vodi do Dawsona, čiji su i drugi nalazi naknadno prepoznati kao sumnjivi. Je li radio sam, ne zna se.

Kronologija

  1. Oko 1908.: Prema Dawsonu, radnici mu daju prvi ulomak lubanje iz šljunčare kod Piltdowna.
  2. Veljača 1912.: Dawson piše Arthuru Smithu Woodwardu u Britanski prirodoslovni muzej.
  3. 18. prosinca 1912.: Nalaz je predstavljen na sastanku Geološkog društva u Londonu.
  4. 30. kolovoza 1913.: Pierre Teilhard de Chardin pronalazi očnjak.
  5. 1915.: Dawson javlja o nalazu Piltdown II.
  6. 10. kolovoza 1916.: Dawson umire.
  7. 1949.: Kenneth Oakley fluornim testom pokazuje da su ulomci mnogo mlađi nego što se mislilo.
  8. 21. studenoga 1953.: Weiner, Oakley i Le Gros Clark objavljuju da je riječ o krivotvorini.
  9. 1975.: U muzeju je pronađen kovčeg s inicijalima Martina Hintona i obojenim kostima.
  10. 2016.: Istraživanje De Groote i suradnika povezuje sve ulomke s jednim krivotvoriteljem.

Ključne osobe

  • Charles Dawson: Odvjetnik i amaterski arheolog koji je donio prve ulomke iz Piltdowna.
  • Arthur Smith Woodward: Čuvar geološkog odjela Britanskog prirodoslovnog muzeja koji je s Dawsonom predstavio nalaz.
  • Pierre Teilhard de Chardin: Isusovac i paleontolog koji je 1913. pronašao očnjak.
  • Arthur Keith: Anatom koji je prihvatio nalaz i raspravljao o njegovoj rekonstrukciji.
  • Kenneth Oakley: Geolog koji je fluornim testom pokazao da su ulomci mladi.
  • Joseph Weiner: Anatom s Oxforda koji je 1953. dokazao krivotvorinu.
  • Wilfrid Le Gros Clark: Profesor anatomije, suautor otkrića krivotvorine.
  • Martin Hinton: Službenik muzeja čiji je kovčeg s obojenim kostima pronađen 1975.

Što se zna

  1. Nalaz iz Piltdowna predstavljen je 18. prosinca 1912. na sastanku Geološkog društva u Londonu.
  2. Fluorni test iz 1949. pokazao je da ulomci sadrže vrlo malo fluora i da nisu toliko stari koliko se tvrdilo.
  3. Godine 1953. dokazano je da je lubanja ljudska i razmjerno mlada, a čeljust orangutanova, te da su zubi izbrušeni i kosti obojene.
  4. Istraživanje iz 2016. pokazalo je da čeljust i zubi iz oba nalazišta vjerojatno potječu od istog orangutana i da su svi ulomci obrađeni na isti način.
  5. Nakon Dawsonove smrti 1916. u Piltdownu nisu pronađeni novi ulomci.

Otvorena pitanja

  • Je li Dawson djelovao sam ili je imao pomagača?
  • Odakle je krivotvoritelj nabavio orangutanovu čeljust i ljudsku lubanju?
  • Što je značio kovčeg Martina Hintona s obojenim kostima?

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori