Kraken, neman koju su ribari smatrali otokom

Kraken je danas jedno od najpoznatijih morskih čudovišta, od filmova o gusarima do računalnih igara. Ipak, neman koju su opisivali stari izvori nije bila hobotnica koja obavija brodove. Bila je nešto mnogo neobičnije: životinja koja se ne vidi cijela, nego kao otočje koje izranja iz mora.

Neman koja nalikuje otoku

Najstariji poznati opis nalazi se u djelu Kraljevo zrcalo (Konungs skuggsjá), norveškom poučnom spisu iz sredine 13. stoljeća u kojem otac sinu opisuje svijet. U dijelu o morima oko Islanda i Grenlanda pisac spominje ribu o kojoj, kaže, nije uputno ni govoriti jer će mnogima njezina veličina biti nevjerojatna. Rijetko se viđa i nalikuje više otoku nego ribi. Pisac vjeruje da ih u cijelom oceanu ima samo dvije i da se ne razmnožavaju. Kad je gladna, neman podrigne toliko hrane da se oko nje okupe ribe, a onda zatvori usta široka poput morskog tjesnaca i proguta ih.

U izvorniku se ta neman zove hafgufa, a u engleskom prijevodu iz 1917. prevoditelj ju je nazvao krakenom. Hafgufa se spominje i u islandskoj Sagi o Örvar-Oddu iz 13. stoljeća. Dansko-norveški misionar Hans Egede 1729. izjednačio ju je s krakenom, a za njim su to činili i drugi pisci. Neki istraživači u opisu hafgufe vide iskrivljeno sjećanje na kita, jer joj ime može značiti nešto poput "morske pare", kao mlaz koji kit izbacuje kad izroni.

Sama riječ kraken dolazi iz norveškog jezika, od riječi krake, kojom se označavalo kvrgavo, iskrivljeno drvo, a i sidro napravljeno od razgranatog vrha stabla.

Biskup i ribari

Najpoznatiji opis napisao je Erik Pontoppidan, biskup u Bergenu, u prvoj prirodoslovnoj knjizi o Norveškoj, objavljenoj 1752. i 1753., a na engleskom 1755. Pontoppidan je pisao kao prirodoslovac svog vremena: skupljao je iskaze ribara i dopisnika i pokušavao ih uklopiti u ono što je znao o prirodi. Krakena je nazvao najvećom životinjom na svijetu i naveo da ga zovu i Krabben, Horven ili Anker-trold.

Ribari su mu, piše, jednoglasno pričali kako ljeti na pučini, gdje očekuju osamdeset do sto hvati dubine, ponekad izmjere samo dvadeset ili trideset. Tada je ribe toliko da udice izvlače pune bakalara. Ako se dno i dalje diže, to znači da kraken izranja, pa ribari bježe. S udaljenosti zatim vide kako na površinu izlazi leđa nemani, koja su u opsegu, kaže Pontoppidan, oko milju i pol, nalik nizu otočića obraslih nečim poput morske trave. Iz njih se dižu blistavi "rogovi" visoki kao jarboli srednjih brodova. Kad neman ponovno tone, stvara vrtlog koji vuče sve sa sobom, poput slavne struje kod Lofota.

Pontoppidan je smatrao da kraken pripada polipima ili morskim zvijezdama, a da su ti "rogovi" zapravo pipci. Prenio je i priču da se jedan mladi kraken 1680. zaglavio među stijenama u župi Alstahaug i ondje uginuo, a smrad trulog tijela dugo je priječio prolaz kanalom. Ribari su mu pričali i da kraken nekoliko mjeseci samo jede, a zatim izbacuje gustu tvar koja zamuti more i privuče ribe. Prirodoslovac Henry Lee u 19. stoljeću pretpostavio je da je riječ o tinti glavonožaca. Pontoppidan je sam priznao da za neke od tih pojedinosti ne može jamčiti, ali u postojanje životinje nije sumnjao.

Od otoka do krakova

Ni Carl Linnaeus nije bio imun na takve priče. U prvom izdanju svojeg sustava prirode, 1735., uvrstio je bajoslovni rod Microcosmus, oslanjajući se i na opise hafgufe. U kasnijim izdanjima ga je izostavio.

Slika krakena kakvu danas poznajemo nastala je u 19. stoljeću. Francuski prirodoslovac Pierre Denys de Montfort objavio je 1801. bakrorez kolosalne hobotnice koja krakovima obavija jedrenjak, prema priči mornara koji su se s takvom životinjom navodno susreli kod obala Angole. Otišao je i dalje: tvrdio je da su divovske hobotnice 1782. potopile deset britanskih ratnih brodova. Brodovi su zapravo stradali u olujama, a Montfortov ugled to nikad nije preživio. Umro je u siromaštvu u Parizu.

Engleski pjesnik Alfred Tennyson objavio je 1830. sonet Kraken, u kojem neman drevnim snom spava na dnu mora. U romanu Dvadeset tisuća milja pod morem Julesa Vernea iz 1870. podmornicu Nautilus napadaju goleme lignje. Kraken je tako od otočja postao biće s krakovima.

Životinja iza legende

Istraživači od 19. stoljeća krakena najčešće povezuju s divovskom lignjom, glavonošcem dugim više od deset metara koji desetljećima nije snimljen živ. Kako je ta životinja opisana i kako je napokon snimljena u dubinama, opisano je u zasebnom članku o divovskoj lignji. Rad iz 2014. o odnosu mita i znanosti zaključuje da je kraken s vremenom poprimio oblik glavonošca upravo zato što su se susreti s divovskim lignjama s razvojem pomorstva umnožili. Sam Pontoppidanov kraken, neman nalik otočju opsega više od dva kilometra, takvom objašnjenju ipak ne odgovara u potpunosti.