Krvavi kamen na Gorjancima

Kamen na planinskoj granici

Gorjanci, slovenski naziv za Žumberačku goru, povijesno su obuhvaćali planinske pašnjake uz granicu Kranjske i područja povezanog sa žumberačkim uskocima. U tekstu iz 1901. povjesničar Franc Orožen opisao je Krvavi kamen kao stijenu s crvenim mrljama između crkava sv. Miklavža i sv. Gere. Prenio je objašnjenje da je kamen stajao na granici slovenskih i hrvatskih pašnjaka, oko koje su se događali sukobi. Orožen pritom upućuje na stariji tisak, pa njegov navod nije dokaz da se krvavi obračun doista zbio.

Folklorist Ivan Grafenauer pratio je kako su priču zabilježili različiti autori. Upozorio je da postoje dvije glavne inačice, kranjska i uskočka: motivi su srodni, ali svaka pripovijest krivnju za tragični ishod prebacuje na drugu stranu. Upravo ta razlika razlog je da se predaja ne prepričava kao jedna čvrsta povijesna kronika.

Utrka koja bi trebala odrediti međe

U žumberačko-uskočkoj inačici spor nastaje zbog nejasne granice među planinskim pašnjacima. Predaja smješta događaj na blagdan sv. Marka 1650. i opisuje dogovor da se granica odredi utrkom između mladića iz suprotstavljenih zajednica. Uskočki mladić kreće ranije i stiže na kranjsku stranu planine; kranjsko povjerenstvo dolazi prije njegova protivnika jer mu je put kraći. Uskoci još nisu stigli.

U toj verziji Kranjci odlučuju ukloniti oba mladića kako se ne bi znalo gdje su se susreli. Neke inačice dodaju djevojku koja je došla s uskočkim mladićem i dobrovoljno dijeli njihovu sudbinu. Troje je, prema priči, pokopano, a na grob je postavljen veliki kamen. Kad su ga podigli, na njemu su se pojavile tri kaplje krvi; crvene pjege navodno su ostale vidljive, pa je kamen dobio ime.

Grafenauer navodi i drukčije oblikovanu kranjsku predaju, prenesenu kao pripovijest o obiteljima i zarukama. U njoj se pojavljuju Jakob Muretić, njegov sin Miško, uskočki vojvoda Juri i njegova kći Jela. Mladi se par povezuje sa sporom o granici i utrkom. Tamo se optužba za prijevaru i nasilje okreće prema Uskocima, a završni kamen ponovno obilježava grob i međaš. Dvije su verzije dakle slične u motivima utrke i kamena, ali nisu suglasne o tome tko je počinio nasilje.

Kako se priča može provjeravati

Grafenauer navodi da je kranjsku verziju kao književno oblikovanu „narodnu predaju” objavio J. A. Babnik u Carnioliji u lipnju 1838., pod imenom Josepha Buchenhaina. Ilirski prijevod pojavio se iste godine u Danici ilirskoj, a slovenski prijevod 1848. Žumberačko-uskočki tekst objavljen je 1863. u sedmom svesku Kukuljevićeva Arkiva, pod naslovom „Crtice iz okolice žumberačke”. Oroženov pregled iz 1901. prenosi opis kamena i stariji bibliografski trag.

Ti datumi govore o objavljivanju, a ne o nastanku usmene priče ili o datumu navodnog zločina. Godina 1650. dio je radnje zapisane u predaji. Ne treba je predstavljati kao utvrđenu godinu stvarnog pokopa. Grafenauer je uspoređivao motive s drugim europskim predajama o utrkama i graničnim žrtvama; takva folkloristička usporedba objašnjava građu priče, ne potvrđuje povijesno žrtvovanje ljudi na Gorjancima.

Predaja ostaje vrijedan zapis o načinu na koji su zajednice pripovijedale o granici, pašnjačkim pravima i nasilju. To što dvije inačice suprotnoj strani pripisuju prijevaru pokazuje koliko je važno zabilježiti tko pripovijeda i gdje je zapis nastao. Bez takva opreza priča bi se mogla pogrešno uporabiti kao optužba protiv današnjih Slovenaca, Hrvata ili povijesnih uskoka.