Ružica grad i vila uzidana u temelje

Na strmoj stijeni Papuka, nešto ispod 400 metara visine, iznad Orahovice stoje zidine koje turistički izvori zovu najvećim sačuvanim utvrđenim gradom u Slavoniji. Hrvatska enciklopedija opisuje ih kao golem gotičko-renesansni kompleks, među najvećima u Hrvatskoj, građen u više navrata, s tlocrtom u obliku nepravilne elipse. Unutar zidina bili su dvor, kule, radionice, tamnica i prostrana gotička kapela.

O tom se gradu zna manje nego što bi se očekivalo. Graditelji nisu poznati. Ime nije objašnjeno. A tamo gdje povijest šuti, progovorila je predaja.

Gospodari s Papuka

Hrvatska enciklopedija navodi da je utvrda sagrađena u 13. stoljeću i da je tijekom povijesti dijelila sudbinu Orahovice, koju srednjovjekovne isprave bilježe kao posjed Raholtz i grad Rahowcza. Turistički izvori ističu da se utvrda spominje 1357., ali da nije poznato kada je i kako sagrađena, pa ni kako su golemi kameni blokovi izvučeni uz strminu.

Orahovica je od 14. stoljeća više puta mijenjala vlasnike. Prema Hrvatskoj enciklopediji, držali su je velikaši Gorjanski i Iločki, zatim Ladislav Moré. Godine 1543. osvojili su je Osmanlije i ondje se neko vrijeme nalazilo sjedište sandžaka. Nakon oslobođenja potkraj 17. stoljeća posjed je prelazio iz ruke u ruku, sve do obitelji Guttmann, posljednjih vlasnika. Utvrda na brdu u to je doba već bila ruševina.

Vile koje su rušile zidove

Najpoznatija predaja, koju prenose turistički vodiči i Atlas Obscura, počinje prije utvrde. Na stijeni iznad Orahovice okupljale su se vile i ondje kuhale čarobne napitke. Jednog dana plemić je odlučio upravo ondje sagraditi utvrđeni grad. Vile su se uplašile za svoje okupljalište i počele mu kvariti posao: što bi radnici danju sagradili, one bi noću srušile.

Plemić je oko gradilišta razapeo mrežu. U nju se zapetljala kosa najljepše vile, Ružice. Da bi opomenuo ostale, dao ju je uzidati u temelje grada. Prema jednoj inačici, kletva vila tu nije završila: upravo kad su trube objavile da je gradnja dovršena, s bedema se odronio kamen, ubio plemića i ugasio njegovu lozu. Prema drugoj, Ružičin se plač, ako se dobro osluškuje, i danas čuje iz zidina. Gradu je ostalo njezino ime.

Crni vitez

Druga predaja ne govori o vilama, nego o princezi. Ružica je, kažu, bila kći gospodara grada, a nakon što su joj otac i braća poginuli, ostala je vladati sama. Raspisala je turnir za svoju ruku. Pobijedio je nepoznati vitez u crnom oklopu. Princeza se, umjesto da pođe za njega, bacila s najviše kule. Na čistini ispod grada potom su iznikle divlje ruže, crvene kao krv, i po njima je grad dobio ime.

Obje predaje imaju isti zadatak: objasniti ime koje nijedna isprava ne objašnjava.

Žrtva u temeljima

Priča o vili uzidanoj u temelje pripada jednom od najraširenijih motiva u jugoistočnoj Europi, predaji o žrtvi koju građevina traži da bi stajala. U albanskom Skadru tako se priča o Rozafi, mladoj ženi uzidanoj u zidine tvrđave, a u srpskoj epici o zidanju Skadra. U Puli se priča da su vile u jednoj noći sagradile Arenu. U Ružici se ta dva motiva spajaju: vile ne grade, nego ruše, i tek žrtva jedne od njih zaustavlja rušenje.

Hrvatska predaja zna i za uzidanu ženu koja je stvarno postojala. Veronika Desinićka ubijena je 1425., a predaja je smjestila njezino tijelo u zid Velikog Tabora, utvrde sagrađene vjerojatno tek desetljećima poslije.

Kostur pod zidom kapele

Od 2019. Park prirode Papuk, unutar kojeg se Ružica grad nalazi, radi na zaštiti utvrde od daljnjeg propadanja. Godine 2020., od 17. kolovoza do 11. rujna, istraživao se istočni dio dvorske kapele i južni dio sakristije, u suradnji s Arheološkim muzejem Osijek, pod vodstvom arheologinje Danimirke Podunavac i Zvonka Bojčića.

Tri dana prije kraja radova, uz južni zid svetišta kapele, pronađen je grob odraslog muškarca. Antropološka analiza pokazala je da je u trenutku smrti imao 40 do 45 godina i da za života nije obavljao težak tjelesni rad. Na lijevoj zdjeličnoj kosti pronađena su dva mala ureza koja upućuju na ozljedu u trenutku smrti. Stručnjaci Instituta za antropologiju i Antropološkog centra Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti potvrdili su da je ubijen, s leđa, najvjerojatnije mačem.

Tko je bio, kada je živio i je li stradao u osmanskom napadu ili u sukobu velikaških obitelji, nije objavljeno. Park prirode Papuk najavio je kemijske analize za datiranje i rekonstrukciju lica. Predaja je u zidine Ružice smjestila jednu žrtvu; zemlja je otkrila drugu.