Kucanje u drvo

Netko kaže "dosad nisam nijednom bio bolestan" i odmah pokuca o stol. Isti pokret ponavljaju ljudi od Hrvatske i Turske do Brazila, a psiholozi su pokusima pokazali da kucanje doista mijenja ono što ljudi očekuju, ovisno o tome kuca li se od sebe ili prema sebi.

Ukratko

  • Kucanjem u drvo ljudi nakon hvaljenja ili spominjanja nesreće pokušavaju "ne izazvati sudbinu".
  • Običaj je raširen u Europi, na Bliskom istoku, u Latinskoj Americi i jugoistočnoj Aziji, s mnogo mjesnih inačica: negdje se kuca triput, negdje dira željezo, a negdje samo drvo bez nogu.
  • Tumačenja podrijetla sežu od duhova u drveću do drva Kristova križa, a britanski folklorist Steve Roud povezuje ga s dječjom igrom lovice u kojoj je siguran onaj tko dira drvo.
  • Pokusi iz 2014. pokazali su da ljudi koji pokucaju "od sebe" nakon izazivanja sudbine procjenjuju nesreću manje vjerojatnom.

Rečenica "nisam bio bolestan cijelu zimu" u mnogim kućama ne može ostati sama. Netko će dodati "da kucnem u drvo" ili "da ne ureknem" i pokucati o stol, dovratak ili, kad drva nema, o vlastitu glavu. Pokret traje sekundu, a iza njega stoji bojazan stara koliko i ljudska govorljivost: da hvalisanje i pretjerano samopouzdanje privlače nesreću.

Izazivanje sudbine

Kucanje u drvo nije molitva za sreću. To je obrana nakon što je nešto izrečeno: hvala, uspjeh, plan ili spomen nesreće koja bi se mogla dogoditi. Psiholozi to zovu izazivanjem sudbine, a ljudi u raznim kulturama imaju niz načina da izazov "povuku". U Britaniji, Irskoj i Škotskoj češće se kaže touch wood, dirni drvo, a u Americi knock on wood, kucni u drvo.

Američka razglednica s početka 20. stoljeća pokazuje koliko je običaj bio uobičajen. Gospodin u fraku nazdravlja dobroj sreći i odmah kuca o drveni okvir, uz stihove o tome da bi se osmijeh mogao izgubiti ako posao krene loše.

Duhovi, križ ili dječja igra

Odakle običaj potječe, ne zna se. Najčešće se navode tri objašnjenja. Prema prvom, potječe iz pretkršćanskih vjerovanja u duhove ili bogove koji žive u drveću, pa se dodirom drva traži njihova zaštita; u germanskoj predaji sudbinu svijeta oblikuju Norne uz golemo drvo. Prema drugom, kršćani su ga povezali s drvom Kristova križa. Treće objašnjenje nudi britanski folklorist Steve Roud: današnji običaj vjerojatno dolazi od dječje igre lovice zvane Tiggy Touchwood, u kojoj je igrač siguran od hvatanja dok god dira nešto drveno.

Od Zagreba do São Paula

Običaj ima gotovo jednako mnogo oblika koliko i zemalja. U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Crnoj Gori i Srbiji kuca se kad se kaže nešto dobro o nekome ili nečemu i ne želi se da se to promijeni, uz riječi "da kucnem u drvo" ili "da ne ureknem". Tako se kucanje veže uz vjerovanje u uroke i zlo oko.

U Turskoj se brzo pokuca triput, nakon što se čovjek povuče za resicu uha, a uz to se kaže nazar değmesin, "da zlo oko ne dotakne". U Bugarskoj se kucanje također spaja s povlačenjem uha, a ponegdje se ne smije kucati o stol. U Iranu se kuca da se ne bi nešto "uročilo". U Egiptu se kaže "drži drvo", a u Libanonu i Siriji "kucni u drvo".

U Brazilu i Portugalu kuca se triput, bez riječi. U Latinskoj Americi postoji inačica prema kojoj se smije kucati samo o drvo "bez nogu", pa ne vrijede stolci, stolovi i kreveti. U Poljskoj i Češkoj kuca se o neobojeno drvo, a Česi ponekad i o zube. U Švedskoj se kaže "papar, papar, dirni drvo", u Danskoj "sedam, devet, trinaest", a u Rusiji se uz kucanje izgovara "tfu, tfu, tfu", što oponaša pljuvanje. Talijani i Katalonci ne diraju drvo, nego željezo.

Što pokazuju pokusi

Yan Zhang, Jane Risen i Christine Hosey, istraživači poslovnih škola, među njima i one Sveučilišta u Chicagu, objavili su 2014. pet pokusa o tome zašto takvi obredi djeluju na ljude. Sudionici su najprije "izazvali sudbinu" nekom samouvjerenom izjavom o nesreći koja ih neće snaći, a zatim su kucali u drvo ili bacali lopticu.

Sudionici koji su kucali prema dolje, od sebe, procjenjivali su nesreću manje vjerojatnom od onih koji su kucali prema gore, prema sebi. Isto je vrijedilo za bacanje loptice u usporedbi s njezinim držanjem, iako bacanje nema nikakvo praznovjerno značenje. Autori zaključuju da obredi poput kucanja, pljuckanja ili bacanja soli djeluju jer uključuju pokret odbijanja od sebe, koji tijelo doživljava kao "odgurivanje" nesreće. Takav pokret čini zamišljenu nesreću manje jasnom u mislima, a time i manje vjerojatnom. Praznovjerja se razlikuju od kulture do kulture, pišu autori, ali psihološki procesi koji ih stvaraju možda su zajednički svima.

Ključne osobe

  • Steve Roud: Britanski folklorist koji kucanje u drvo povezuje s dječjom igrom Tiggy Touchwood.
  • Jane Risen: Istražuje praznovjerje i izazivanje sudbine na Sveučilištu u Chicagu.
  • Yan Zhang: Prvo ime na popisu autora pokusa o kucanju u drvo iz 2014.

Što se zna

  1. Kucanje ili dodirivanje drva raširen je običaj u Europi, na Bliskom istoku, u Latinskoj Americi i jugoistočnoj Aziji.
  2. U Britaniji se češće kaže touch wood, a u Americi knock on wood.
  3. U Hrvatskoj i susjednim zemljama kucanje prate riječi "da kucnem u drvo" ili "da ne ureknem".
  4. U Italiji i Kataloniji umjesto drva dira se željezo.
  5. Pokusi objavljeni 2014. pokazali su da kucanje od sebe smanjuje procijenjenu vjerojatnost nesreće više od kucanja prema sebi.

Otvorena pitanja

  • Je li običaj potekao iz jednog izvora ili je nastao na više mjesta?
  • Zašto neke kulture biraju drvo, a druge željezo?
  • Koliko ljudi kuca u drvo zato što vjeruje u učinak, a koliko iz navike?

Teorije

  • Običaj potječe iz pretkršćanskih vjerovanja u duhove ili bogove u drveću
  • Običaj je povezan s drvom Kristova križa
  • Današnji običaj potječe od dječje igre u kojoj je siguran onaj tko dira drvo
  • Običaj se održava jer pokret od sebe ljudima stvarno umanjuje strah od nesreće

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Roud, S. (2003). The Penguin Guide to the Superstitions of Britain and Ireland. London: Penguin.
  • Opie, I. i Tatem, M. (ur.) (1989). A Dictionary of Superstitions. Oxford: Oxford University Press.

Izvori