Vlaška magija u Homolju i istočnoj Srbiji

Tko su Vlasi u Srbiji

Hrvatska enciklopedija bilježi da u srpskom jeziku "Vlah" znači Rumunj općenito, a posebice onaj iz sjeveroistočne Srbije. Sami se Vlasi, kako piše Radulović, nazivaju Rumâńi, a govore dijalektima rumunjskoga jezika. Popis stanovništva 2011. bilježi nešto više od 35.000 ljudi koji su se izjasnili kao Vlasi i 43.095 koji kao materinski jezik navode vlaški; istraživačica upozorava i na to da se mnogi koji sebe smatraju Vlasima izjašnjavaju kao Srbi. Članak objavljen 2012. u časopisu Eastern European Countryside spominje i znatno veću neslužbenu brojku, oko 250.000, ali Radulović primjećuje da izvor tog podatka nije naveden.

Znanstvenih istraživanja o Vlasima ima malo. Radulović navodi da su ona često opterećena stereotipima, među kojima je i slika o praznovjernom stanovništvu koje rijetko ide u crkvu. Vlasi su pravoslavne vjere, ali se u tom kraju zadržala pretkršćanska i nekršćanska vjerovanja, osobito kult mrtvih i obredi žalovanja koji mogu trajati i do sedam godina.

Što ljudi kažu da se radi

Prema Radulović, vračanje je zanimanje stručnjakinja, vračara, koje se još mogu naći u nekim selima sjeveroistočne Srbije. U narodu se za žene koje se bave magijom rabe izrazi mađijarka ili madžijarka. Zorica Divac zapisala je 2003. da je uvriježeno mišljenje kako se magijom i bajanjem bave svi, ali ponajprije žene. Tradicionalno se znanje prenosilo na mlađe naraštaje u obitelji; mnoge žene koje se nude kao vračare tvrde da su sposobnosti naslijedile od majki ili baka. Danas, piše istraživačica, magijom se profesionalno bavi mali broj starijih žena u okolnim selima.

Autorice članka iz Eastern European Countryside opisuju istočnu Srbiju kao kraj u kojem se pretkršćanski običaji i obredi prožimaju s vjerskim životom, a Vlahe kao pretežno endogamnu zajednicu. Zbog toga, pišu, općine istočne Srbije u 21. stoljeću djeluju kao "tajanstvena mjesta". To je njihovo tumačenje, a ne dokazana činjenica.

Što je magija, a što običaj

Radulović ističe i terminološki problem. U domaćoj se etnologiji, piše, nejasno povlači granica između vjere i praznovjerja, a riječ "sujeverje" ušla je u uporabu kao crkveni izraz za sva vjerovanja i obrede koji se ne slažu s kršćanskim učenjem. Postavlja pitanje zašto se neki magijski postupci muškaraca ne smatraju magijom, nego običajem, dok se slični ili isti postupci žena smatraju praznovjerjem. Primjer su središnje osobe božićnog obreda, položajnik i domaćin, koji blagoslivljaju i obavljaju niz radnji za sreću, zdravlje i napredak obitelji u novoj godini. Ta se razlika, kaže autorica, ne može obrazložiti samom prirodom postupaka.

Odakle naziv

Radulović upozorava na neobičnu činjenicu: izraz "vlaška magija" ne nalazi se u djelima Slobodana Zečevića, etnologa koji je najviše istraživao sjeveroistočnu Srbiju, a ni Zorica Divac, koja piše o magiji u tom kraju, ne upotrebljava ga; ona govori o vračanju. Istraživačica smatra da je taj kraj imao najrazvijenija magijska vjerovanja u Srbiji pa je dobio etničku odrednicu. Dodaje da o magiji i vračanju u srpskoj etnologiji ima iznenađujuće malo radova, jer je riječ o teškom terenu: ljudi se boje govoriti, a žrtve i vračare rijetko žele biti imenovane.

Mediji, a posebno tabloidi, tu su temu, pišu autorice, često iskorištavali za gledanost i naklade, nerijetko senzacionalistički. Radulović zaključuje da je dojam o učestalosti magije u svakodnevnom životu veći nego što stvarno jest.

Mladi o nasljeđu

Istraživanje koje je Radulović provela među mladima u Boru pokazalo je da oni poznaju narodnu tradiciju vračanja, da je ona još živa u njihovoj okolini i da neki učenici imaju i osobno iskustvo s "crnom magijom". Istodobno, većina nije zainteresirana govoriti o tome. Dobiva se dojam da mladi izbjegavaju vračanje i ne žele da ono bude dio baštine po kojoj bi njihova zajednica bila prepoznata. Autorica postavlja pitanje o "negativnoj" kulturnoj baštini: treba li je čuvati, i kako.