Zlo oko i uroci

Majka u Dalmaciji, Ateni, Istanbulu ili Bejrutu može čuti kako netko hvali njezino zdravo i lijepo dijete, i odmah će tu pohvalu "poništiti": uzrečicom, pljuckanjem, kucanjem u drvo ili plavom staklenom perlicom prišivenom na dječju odjeću. Iza toga stoji jedno od najstarijih i najraširenijih vjerovanja na svijetu: da pogled i riječ mogu nauditi.

Pogled koji šteti

U središtu vjerovanja je zavist. Onaj tko ima nešto lijepo, zdravo ili uspješno izložen je tuđem pogledu, a taj pogled, i kad nije zlonamjeran, može donijeti nesreću. Zato je opasna i pohvala: riječi divljenja ili čuđenja privlače zlo.

Najstarija svjedočanstva dolaze s Bliskog istoka. Tekstovi iz Ugarita, lučkog grada u današnjoj Siriji koji je propao oko 1180. pr. Kr., poznaju pojam zlog oka. Amajlije za zaštitu od njega stare su oko pet tisuća godina.

Grci i Rimljani

Grci su zlo oko zvali ophthalmos baskanos. Spominju ga Hesiod, Platon, Teokrit, Plutarh, Diodor Sicilski i mnogi drugi; britanski filolog Peter Walcot nabrojio je više od stotinu antičkih djela u kojima se pojavljuje. Plutarh mu je posvetio cijelo poglavlje, objašnjavajući da iz očiju izlaze zrake koje poput otrovnih strelica pogađaju žrtvu. Rimski pisac Plinije Stariji pisao je o čarobnjacima koji pogledom mogu ubiti, a u Vergilijevoj pastirskoj pjesmi pastir se pita čije je oko začaralo njegovu janjad.

Rimljani su se branili amajlijom fascinus, malim prikazom muškog spolovila, koji se nosio kao privjesak ili prsten, ali se uklesavao i na zgrade. Riječ dolazi od latinskog glagola fascinare, "začarati", od kojega potječe i hrvatska riječ fascinirati. Grci su pljuckali u nabore odjeće, a ponegdje su dječake oblačili kao djevojčice da ih zlo oko ne prepozna. Iliri su, prema arheološkim nalazima i antičkim piscima, nosili amajlije u obliku šake, noge i životinjskih zuba.

Plavo oko i šaka

Kad se oko 1500. pr. Kr. na Sredozemlju razvila izrada staklenih perli, staklena "oka" proširila su se među Feničanima, Perzijancima, Grcima, Rimljanima, a kasnije Arapima i Osmanlijama. Najpoznatija je danas turska amajlija nazar boncuğu: plava staklena pločica s koncentričnim krugovima u tamnoplavoj, bijeloj, svijetloplavoj i crnoj boji. U Grčkoj se zove mati, oko. Prema predaji, kad se takva perla razbije, primila je na sebe snažan urok i tako zaštitila vlasnika.

Druga velika amajlija je hamsa, šaka s pet prstiju, čije ime znači "pet". Kod muslimana se zove Fatimina ruka, a kod bliskoistočnih kršćana Marijina ruka. Strogi muslimanski učitelji osuđuju je kao praznovjerje, iako se sam pojam zlog oka spominje u hadisu, zbirci izreka proroka Muhameda. Pojam je poznat i u židovskoj rabinskoj književnosti. U arapskom svijetu uz pohvalu se izgovara mašalah, "kako je Bog htio", da pohvala ne privuče zlo, a u Palestini i Iranu štiti i biljka rutvica.

Uroci u Hrvatskoj

U hrvatskoj narodnoj predaji zlo oko zove se uroci. Hrvatska enciklopedija opisuje ih kao zlo, bolest, smrt ili materijalnu štetu koju donosi pogled urokljivih očiju ili riječi iznenađenja, pohvale, divljenja i čuđenja. Uricanje može biti namjerno, kad netko želi nauditi, ili nesvjesno.

Prema predaji, moć uricanja imali su ljudi čiji je život od rođenja odstupao od uobičajenog, primjerice oni koje su majke predugo dojile, zatim razroki ljudi i oni sraslih obrva, prosjaci, gladni, umirući i mrtvi, ali i bića poput more, vještica i vila. Urocima je podložno sve, a ponajviše ono što je lijepo i napredno: zdravo dijete, lijepa djevojka ili mladić, sretan bračni par, trudnica. Urečeno dijete gubi tek i ne može spavati, životinje malaksaju, usjevi venu, a poslovi propadaju.

Zaštita je bila verbalna i predmetna. Uz pohvalu se dodavalo "ne budi uroka", a djecu se zvalo pogrdnim imenima i nadimcima, da se ne bi privukla pozornost na njihovu ljepotu. Nosile su se hamajlije: riječ dolazi preko turskog od arapske riječi za remen o kojem visi sablja. Hamajlije su bile od soli, srebra i zlata, češnjaka i trnja, životinjskih zuba i šapa, a vjerska zaštita od križa, moći svetaca, blagoslovljenog voska ili zapisa. Za zaštitu i oslobađanje od uroka govorile su se i basme, kratke usmene formule pretkršćanskog podrijetla. Ista zemlja u kojoj se kaže "da kucnem u drvo" kaže i "da ne ureknem".

Kako ga tumače istraživači

Američki folklorist Alan Dundes, koji je 1981. uredio zbornik radova o zlom oku iz cijeloga svijeta, u svom je ogledu Wet and Dry, the Evil Eye upozorio na zajedničku nit: urok gotovo uvijek "isušuje". Dijete mršavi, krava gubi mlijeko, biljka vene, a život se u tim predajama zamišlja kao tekućina koju zavidni pogled može oduzeti. Drugi istraživači naglašavaju društvenu ulogu: vjerovanje potiče skromnost, upozorava na hvalisanje i daje objašnjenje za nagle bolesti djece i stoke kakve su prije moderne medicine bile česte i neshvatljive.

Danas je nazar u Turskoj i Grčkoj ujedno ukras i suvenir, na kućama, automobilima i brodovima. Godine 2018. dobio je i svoj emotikon.