Lemurija

U prvoj polovici 19. stoljeća prirodoslovci su se suočili sa zagonetkom. Na Madagaskaru žive lemuri, a srodni primati i fosili pronalazili su se i u Indiji i jugoistočnoj Aziji, ali ne i na afričkom kopnu ni na Bliskom istoku. Kako su životinje prešle ocean?

Kopneni most za lemure

Philip Lutley Sclater, britanski zoolog i pravnik, 1864. objavio je članak "The Mammals of Madagascar". Predložio je da je u davnini velik kontinent zauzimao dijelove Indijskog oceana, da se raspao na otoke od kojih su se neki spojili s Afrikom, a neki s Azijom, i da su Madagaskar i Maskarenski otoci njegovi ostaci. Za taj kontinent predložio je ime Lemurija.

Takva rješenja tada su bila uobičajena. Prije nego što se znalo da se kontinenti pomiču, biolozi i geolozi objašnjavali su slične životinje i stijene na udaljenim obalama zamišljenim kopnenim mostovima koji su poslije potonuli. Lemurija je bila ozbiljna znanstvena hipoteza, prihvaćena i u udžbenicima.

Njemački biolog Ernst Haeckel otišao je korak dalje. Kako fosili prijelaznih oblika između majmuna i čovjeka tada nisu bili poznati, Haeckel je pretpostavio da su potonuli zajedno s Lemurijom, i proglasio je "rajem", kolijevkom iz koje su se ljudi raširili po svijetu. Na njegovoj karti iz 1870-ih strelice vode od Lemurije prema svim kontinentima, a skupine ljudi raspoređene su u ljestvicu kakvu je tadašnja rasna znanost smatrala prirodnom.

Od znanosti do okultizma

Helena Blavatsky, utemeljiteljica teozofije, u Tajnoj doktrini (1888.) Lemuriju je uklopila u vlastitu povijest čovječanstva. Prema njoj, ondje je živjela "treća korijenska rasa", dvospolna bića koja su se razmnožavala jajima, prije Atlanđana. Teozof William Scott-Elliot objavio je karte izgubljenog kontinenta, za koje je tvrdio da su dobivene vidovitošću. Blavatsky je Australiju proglasila ostatkom Lemurije, a australske Aboridžine njegovim potomcima, s uvredljivim rasnim tvrdnjama koje su poslije preuzeli pisci kolonijalne Australije.

Okultna Lemurija ubrzo se preselila u Tihi ocean. Frederick Spencer Oliver 1894. pisao je o Lemurijcima koji žive u tunelima ispod planine Shasta u Kaliforniji, a James Churchward od 1926. objavljivao je knjige o kontinentu Mu, "majci ljudi". Ezoterijski pokreti 20. stoljeća i danas se pozivaju na lemurijsku mudrost.

Zemlja koju je progutalo more

U južnoj Indiji Lemurija je dobila posve drukčiji život. Stari tamilski komentar uz djelo Iraiyanar Akapporul, iz kasnog 1. tisućljeća, priča o trima tamilskim književnim akademijama, sangamima, koje su osnovali pandijski kraljevi. Prva je djelovala u gradu Tenmaduraiju, druga u Kapatapuramu, a oba grada "zgrabilo je more", pa su izgubljena sva djela prvih dvaju sangama. Komentator Adiyarkunallar u 15. stoljeću dodaje da se izgubljena zemlja protezala južno od rta Kanyakumari, između rijeka Pahruli i Kumari, i da je imala 49 krajeva.

Tamilski intelektualci krajem 19. stoljeća upoznali su europsku Lemuriju i povezali je s tim predajama. J. Nallasami Pillai pisao je o njoj 1898., V. G. Suryanarayana Sastri 1903. upotrijebio je naziv Kumari Nadu, a u 1930-ima ustalio se naziv Kumari Kandam, "kontinent Kumari". Za pokret tamilskog preporoda izgubljeni kontinent postao je dokaz drevnosti tamilskog jezika i kulture, a neki su pisci ondje smještali i kolijevku cijelog čovječanstva. Povjesničarka Sumathi Ramaswamy pokazala je kako su te priče nastale spajanjem stare predaje i europske znanosti, a stari tamilski tekstovi ne govore ni o kontinentu ni o imenu Kumari Kandam.

Što su pokazali geolozi

Alfred Wegener 1912. predložio je pomicanje kontinenata, a u 1960-ima teorija tektonike ploča postala je općeprihvaćena. Madagaskar i Indija doista su nekad bili dio istog kopna, superkontinenta Gondvane, ali su se razdvojili pomicanjem ploča prije mnogo milijuna godina, a ne tonjenjem. Lemurija je time nestala iz znanosti.

Ipak, priča ima neočekivan nastavak. Godine 2013. tim Tronda Torsvika objavio je da bazaltni pijesak s plaža Mauricijusa sadrži zrnca cirkona iz proterozoika, stotinama milijuna godina starija od samog vulkanskog otoka. Godine 2017. u stijenama otoka pronađeni su cirkoni stari od 2,5 do 3 milijarde godina, što je potvrdilo da se ispod Mauricijusa nalazi ulomak drevne kontinentalne kore, srodne kori Madagaskara. Taj mikrokontinent, nazvan Mauritia, ostao je zarobljen u oceanu kad su se Indija i Madagaskar razišli. To je mali komad potonulog kopna, ali ne i kontinent kojim su lemuri mogli prijeći ocean.