Likurgov pehar

Rimski stakleni pehar izgleda zeleno kad se promatra izvana, a crveno kad svjetlost prolazi kroz njega. Analiza je pokazala da je boja povezana s vrlo sitnim česticama zlata i srebra u staklu.

Ukratko

  • Likurgov pehar je kasnorimska staklena čaša ukrašena reljefnim prizorom kralja Likurga, Dioniza i pratitelja.
  • Staklo izgleda zeleno pri osvjetljenju izvana, a rubinastocrveno kad svjetlost prolazi kroz njega.
  • Analize su u staklu utvrdile čestice zlata i srebra promjera reda desetaka nanometara.
  • Učinak boje objašnjen je načinom na koji metalne čestice međudjeluju sa svjetlošću; točan postupak izrade pehara nije poznat.

Pehar s mitološkim prizorom

Likurgov pehar vjerojatno je izrađen u 4. stoljeću u Rimskom Carstvu. Riječ je o rijetkom kaveznom peharu: vanjska staklena stijenka oblikovana je u mrežast reljef, koji ostaje povezan s unutarnjim tijelom čaše tankim staklenim mostovima. Prikaz se odnosi na mit o tračkom kralju Likurgu, koji se suprotstavlja Dionizu. Vinova loza obavija kralja, dok božanstvo i njegovi pratitelji okružuju prizor.

Pehar je dobio ime po Likurgu, no nema dokaza da je izrađen za stvarnu osobu toga imena. Britanski muzej ga čuva kao izniman primjer rimskog staklarstva. Predmet se može promatrati u dva posve različita svjetlosna uvjeta: pri reflektiranoj svjetlosti dominira zelenkasta nijansa, a kad svjetlost prolazi kroz stijenku, ona postaje crvena.

Muzejski zapis navodi da je čaša visoka oko 15,9 centimetara, a promjer joj je oko 13,2 centimetra. U 19. stoljeću bila je izložena na Društvu umjetnosti u Londonu 1850.; u zbirku Britanskog muzeja ušla je 1958. Srebrno-pozlaćeni obruč i nožica današnji su metalni dijelovi, dok su stakleni prizori povezani s vinovom lozom oblikovani kao otvorena mreža. Takva gradnja čaše zahtijevala je veliko umijeće rezanja i brušenja stakla.

Boja skrivena u staklu

Znanstvenici su desetljećima proučavali sastav čaše. Ian Freestone, Nigel Meeks, Margaret Sax i Catherine Higgitt objavili su 2007. analizu uzoraka i ranijih mjerenja. U staklu su pronašli vrlo sitne čestice zlata i srebra. Njihova veličina usporediva je s nanometrima, odnosno milijarditim dijelovima metra. Ne radi se o vidljivim komadićima metala, već o česticama raspršenima u staklenoj masi.

Istraživanje Davida Barbera i Iana Freestonea iz 1990. prethodilo je tom pregledu i upotrijebilo analitičku transmisijsku elektronsku mikroskopiju za ispitivanje čestica povezanih s bojom. Rad iz 2007. povezao je podatke o sastavu s prikazom čaše u prolaznoj i odbijenoj svjetlosti. Zajedno, ta istraživanja pretvorila su promjenu boje u pitanje koje se može provjeravati analizom materijala.

Analiza iz 2007. opisuje čestice kao slitinu srebra i zlata, s omjerom srebra i zlata približno 7:3 te udjelom bakra. Sastav staklene osnove uključuje ponajviše silicijev dioksid, natrij i kalcij, kao i manje količine drugih sastojaka. Podaci ne znače da je pehar nastao jednim jednostavnim dodavanjem metala: raspodjela čestica i način na koji su se razvile tijekom izrade ostaju dio tehnološkog pitanja.

Kad svjetlost naiđe na takve čestice, različite valne duljine apsorbiraju se i raspršuju na različite načine. Promjena između crvene i zelene boje nastaje zbog promatranja kroz staklo ili od njega odbijene svjetlosti. Učinak se naziva dikroizam. To nije dokaz da su rimski staklari poznavali modernu fiziku ili namjerno rabili pojam nanotehnologije; pokazuje da su vještim i ponovljivim postupkom mogli proizvesti materijal s osobitim optičkim svojstvom.

Ono što analiza ne može vratiti

Otkriveni sastav odgovara na pitanje zašto pehar mijenja boju, ali ne i na sva pitanja o njegovoj izradi. Nije poznata radionica, staklar ni točan recept kojim su majstori dobili odgovarajuću raspodjelu metalnih čestica. Razlike u sirovinama, temperaturi taljenja i načinu hlađenja mogle su utjecati na rezultat. Sačuvani pehar ne dolazi s antičkim opisom postupka.

Likurgov pehar zato nije nerazjašnjena tehnološka naprava u smislu da je njegov optički učinak neobjašnjiv. Njegova je zagonetka povijesna: kako su majstori došli do postupka i koliko je takvih predmeta izrađeno. Jedinstvenost sačuvanog primjerka ne znači da Rimljani nisu poznavali slične tehnike, ali zasad nema dovoljnog broja usporedivih nalaza da bi se radionica ili proizvodna tradicija pouzdano odredila.

Kronologija

  1. 4. st.: U to se razdoblje datira izrada Likurgova pehara.
  2. 1958.: Pehar ulazi u zbirku Britanskog muzeja.
  3. 1990.: David Barber i Ian Freestone objavljuju analizu podrijetla boje pehara elektronskom mikroskopijom.
  4. 2007.: Freestone, Meeks, Sax i Higgitt objavljuju pregled analitičkih rezultata i sastava pehara.

Ključne osobe

  • Ian Freestone: Arheometrijski istraživač koji je proučavao sastav i optička svojstva rimskog stakla.
  • Nigel Meeks: Znanstvenik Britanskog muzeja i suautor analize Likurgova pehara.
  • Margaret Sax: Znanstvenica koja je sudjelovala u analizi i objavi rezultata iz 2007.
  • Catherine Higgitt: Znanstvenica Britanskog muzeja i suautorica rada o peharu.

Što se zna

  1. Pehar se datira u kasno Rimsko Carstvo, približno u 4. stoljeće.
  2. Reljef prikazuje mitološki prizor Likurga, Dioniza i njihovih pratitelja.
  3. Staklo mijenja vidljivu boju ovisno o tome prolazi li svjetlost kroz njega ili se odbija od njega.
  4. Analize su utvrdile vrlo sitne čestice zlata i srebra u staklu.
  5. Optičko svojstvo posljedica je međudjelovanja svjetlosti s metalnim česticama.

Otvorena pitanja

  • Gdje je pehar izrađen i je li radionica izrađivala druge staklene predmete sličnih svojstava?
  • Kako su staklari postizali odgovarajuću veličinu i raspodjelu čestica zlata i srebra?
  • Je li naručitelj odabrao mit o Likurgu zbog političkog, moralnog ili osobnog značenja?

Teorije

  • Majstori su mogli namjerno proizvesti promjenu boje, premda točan postupak i razina njihove teorijske svijesti nisu poznati.
  • Svojstvo je moglo nastati iz empirijski usavršene recepture, bez razumijevanja fizikalnog objašnjenja koje danas opisuje učinak.

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori