Grčka vatra

Bizantski su brodovi izbacivali zapaljivu tekućinu koja je gorjela na vodi i pomogla braniti Carigrad. Povijesni zapisi opisuju njezinu uporabu, ali ne otkrivaju točan sastav ni postupak izrade.

Ukratko

  • Bizantski izvori opisuju zapaljivu tekućinu koju su brodovi izbacivali kroz cijevi i kojom su napadali neprijateljske flote.
  • Grčka vatra sudjelovala je u obrani Carigrada od arapskih opsada krajem 7. i početkom 8. stoljeća.
  • Bizantska kroničarka Ana Komnina opisala je u 12. stoljeću oružje koje se bacalo kroz cijevi i palilo na dodiru s vodom; njezin opis nije recept.
  • Istraživači smatraju da je nafta bila važan sastojak, ali točan sastav povijesne smjese nije sačuvan.

Oružje iz bizantskih kronika

Naziv „grčka vatra” uobičajen je u kasnijim europskim prikazima. Bizantski pisci češće su govorili o „tekućoj vatri” ili o oružju povezanu s carem. Riječ je o zapaljivoj smjesi koju su vojnici mogli izbacivati iz cijevi postavljenih na brodovima. Plamen je osobito zastrašivao u pomorskoj borbi jer je smjesa mogla nastaviti gorjeti i na površini vode.

Jedna od najslavnijih epizoda veže se uz opsadu Carigrada 674.–678. godine, kada je Istočno Rimsko Carstvo odbilo arapsku flotu. Kronike pripisuju važnu ulogu zapaljivom oružju, no narativi su pisani desetljećima ili stoljećima nakon događaja i moraju se čitati kao povijesna svjedočanstva s vlastitim političkim i književnim ciljevima. Oružje se ponovno spominje u vezi s opsadom 717.–718.

Ana Komnina i cijev koja izbacuje plamen

Bizantska princeza i povjesničarka Ana Komnina u Aleksijadi piše o oružju korištenom u pomorskim sukobima za vrijeme njezina oca Aleksija I. Komnina. Opisuje bakrenu cijev i zvijer oblikovanu na njezinu završetku, kroz koju se izbacivala vatra uz buku. U drugom odlomku navodi smjesu koja se mogla baciti na neprijatelja i zapaliti dodirom s vodom. Njezin tekst daje podatke o načinu uporabe i tadašnjem razumijevanju oružja, ali ne daje potpun kemijski recept.

Kasniji autori pokušavali su iz sačuvanih opisa rekonstruirati sastav. John Haldon u pregledu istraživanja navodi da se većina stručnjaka slaže s naftnom osnovom, jer su prirodna nafta i bitumen bili poznati u regiji. Ipak, tumačenja se razlikuju oko dodataka poput smole ili drugih zapaljivih tvari, kao i oko toga jesu li sve kronike opisivale istu napravu i istu smjesu.

Haldon raspravlja i o prijedlogu grčkog istraživača Th. Korresa, prema kojem se izraz „tekuća vatra” mogao odnositi na katapultom izbačeni projektil ispunjen gorivom, a ne samo na mlaz kroz brodsku cijev. Korres je, prema Haldonovu prikazu, također prihvaćao naftu kao glavni sastojak. Ta rasprava upozorava da kroničarski izraz ne mora označavati samo jednu napravu: u različitim vremenima i okolnostima mogli su postojati različiti načini izbacivanja zapaljivih tvari.

Zašto se recept izgubio

Bizantska je država čuvala vojnu tehnologiju kao povjerljivu prednost. Uređaj za izbacivanje i priprema goriva mogli su se prenositi unutar specijaliziranih radionica, a pisani recept bio bi opasan ako bi dospio protivnicima. To je uvjerljivo objašnjenje zašto kronike govore više o učinku nego o proizvodnji, ali izravan dokument koji kaže da je recept namjerno uništen nije poznat.

Grčka vatra nije jedino srednjovjekovno zapaljivo oružje. Zapaljive smjese koristile su se na različite načine u više krajeva. Stoga se svako spominjanje „vatre” u kronici ne može automatski poistovjetiti s jednim standardnim bizantskim pripravkom. Prikaz iz rukopisa Madrid Skylitzes pokazuje kako su srednjovjekovni prepisivači zamišljali pomorski napad vatrom, ali slika nije tehnički nacrt.

Sam naziv „grčka vatra” također može navesti na pogrešan zaključak o zemljopisnom podrijetlu. U ovim se izvorima naziv odnosi na vojnu tehniku Istočnog Rimskog Carstva, odnosno Bizanta. Usporedba kronika s arheološkim nalazima oružja ostaje otežana jer se cijevi, brodska oprema i gorivo nisu sačuvali na način koji bi se mogao izravno spojiti s opisima.

Danas je moguće rekonstruirati dio taktike i opće kemijske osnove, no ne i dokazati recept koji bi bio jednak onom korištenom u svakoj povijesnoj epizodi. Tajna nije nužno jedan izgubljeni sastojak; možda se izraz odnosio na više srodnih pripravaka i postupaka.

Kronologija

  1. 674.–678.: Bizantski izvori povezuju zapaljivo pomorsko oružje s obranom Carigrada od arapske flote.
  2. 717.–718.: Oružje se ponovno spominje u obrani Carigrada tijekom nove opsade.
  3. 1081.–1118.: Traje vladavina Aleksija I. Komnina, čiju vladavinu i vojne pohode opisuje njegova kći Ana Komnina.
  4. Oko 1148.–1153.: Ana Komnina sastavlja *Aleksijadu*.
  5. 1977.: John Haldon i Maurice Byrne objavljuju rad o mogućem sastavu grčke vatre.
  6. 2006.: Haldon objavljuje pregled tadašnjih istraživanja bizantskog zapaljivog oružja.

Ključne osobe

  • Ana Komnina: Bizantska princeza i kroničarka koja je opisala pomorsko zapaljivo oružje u *Aleksijadi*.
  • Aleksije I. Komnin: Bizantski car čiju vladavinu i vojne pohode opisuje Ana Komnina.
  • John Haldon: Povjesničar Bizanta koji je proučavao izvore i suvremena tumačenja oružja.
  • Maurice Byrne: Suautor rada iz 1977. o mogućem sastavu grčke vatre.

Što se zna

  1. Bizantski tekstovi opisuju izbacivanje zapaljive tvari kroz cijevi na brodovima.
  2. Ana Komnina navodi da se jedna smjesa palila pri dodiru s vodom.
  3. Povjesničari povezuju grčku vatru s pomorskim obranama Carigrada u 7. i 8. stoljeću.
  4. Haldonov pregled navodi naftu kao najčešće prihvaćenu osnovu smjese.
  5. Nijedan sačuvani izvor ne daje provjeren potpun recept za pripravak.

Otvorena pitanja

  • Jesu li različiti tekstovi pod „tekućom vatrom” podrazumijevali isti pripravak?
  • Kako su bizantski majstori proizvodili i čuvali gorivo za pomorske pohode?
  • Koji je dio njegova učinka potjecao od sastava, a koji od načina izbacivanja i uvježbane posade?

Teorije

  • Većina suvremenih istraživača koju Haldon razmatra smatra naftu osnovnim sastojkom, uz neizvjesne dodatke poput smole.
  • Slični nazivi u kronikama mogli su obuhvatiti više zapaljivih smjesa i načina uporabe, a ne jedinstven recept.
  • Bizantska vojna tajnost mogla je ograničiti širenje postupka, no nema dokumenta koji izravno potvrđuje kako je recept nestao.

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori