Ljetopis popa Dukljanina, kronika ili izmišljotina?
Jedini izvor za priču o "kraljevstvu Slavena" nije sačuvan u izvorniku: najstariji latinski prijepis star je tek oko 370 godina, a o tome je li djelo nastalo u 12. ili oko 1300., i koliko je u njemu povijesti, povjesničari se spore stoljećima.
Ukratko
- Ljetopis popa Dukljanina (*Regnum Sclavorum*, *Gesta regum Sclavorum*, Barski rodoslov, Kraljevstvo Slavena) pripovjedni je izvor o ranoj povijesti Slavena u Dalmaciji i Duklji; prema Hrvatskoj enciklopediji naziv "ljetopis" ne odgovara jer u njemu nema godina.
- Autor, anonimni svećenik, tvrdi da je djelo preveo sa slavenskog na latinski, no izvornik se nije sačuvao; latinski tekst poznat je iz prijepisa oko 1650., a objavio ga je Ivan Lučić 1666. (Mavro Orbini objavio ga je prije, 1601., u talijanskom prijevodu).
- Spor se vodi o tome tko ga je napisao i kada: tradicionalno 12. stoljeće, prema Tiboru Živkoviću oko 1295.–1301., prema Slavku Mijuškoviću kasno 14. ili 15. stoljeće.
- Dio sadržaja, primjerice život svetog Jovana Vladimira, smatra se pouzdanim, a priče o ranim vladarima većinom se odbacuju kao legende.
Za slavensku povijest Dalmacije, Duklje i Zahumlja od 5. do 12. stoljeća nema drugog tako opsežnog pripovjednog izvora. Zato je tekst, uza sve sumnje, stoljećima čitan, citiran i osporavan.
Što je i kako se čuvao
Prema Hrvatskoj enciklopediji, djelo je kompilacija mnogih izvora. Autor tvrdi da je pisao ono što je pročitao ili čuo od starijih. Latinski je tekst sačuvan u prijepisu iz oko 1650.; vjerojatno ga je R. Levaković preuzeo iz starijeg predloška u Kotoru. Ivan Lučić objavio ga je 1666. kao prilog djelu De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Mavro Orbini 1601. objavio je djelo u talijanskom prijevodu u knjizi Il regno degli Slavi, uz dodatke kojih nema latinska verzija; poslužio se vjerojatno starijim predloškom.
Postoji i tzv. hrvatska redakcija, koju je početkom 16. stoljeća, prema Hrvatskoj enciklopediji, u Makarskom primorju pronašao splitski patricij D. Papalić. Pisana je hrvatskim jezikom i ćirilicom, sadržajno se razlikuje od latinske redakcije, a prepisivala se sve dok je 1851. nije objavio Ivan Kukuljević Sakcinski. Marko Marulić preveo ju je na latinski. Priča o ubojstvu kralja Zvonimira iz te redakcije poslužila je kao jedan od argumenata za tezu o njegovoj nasilnoj smrti; o toj priči pišemo u zasebnom članku o Zvonimirovoj kletvi.
O čemu pripovijeda
Autor opisuje kako su Goti u doba cara Anastazija osvojili Dalmaciju i Prevalitanu, jedan je od njihovih vladara naselio Slavene, potom su došli Bugari. Središnje mjesto pripada kralju Svatopluku (Svetopeleku), kojega je pokrstio Ćiril (Konstantin) i koji je održao sabor na polju Dalmi, na kojem je osnovao kraljevstvo i bio okrunjen od izaslanika bizantskog cara. Slijede njegovi nasljednici, bez veze s poznatim događajima, osim nekoliko nejasnih reminiscencija. Nešto je više dokazivih podataka, prema istom izvoru, u kasnijem dijelu o dukljanskim vladarima.
Sabor na polju Dalmi najviše je zaokupljao historiografiju: starija ga je smještala na Duvanjsko polje, novija kraj Podgorice, a neki odbijaju svako smještanje; ime Svatopluka ili Budimira, kako piše hrvatska redakcija, povezivalo se s Tomislavom i drugim hrvatskim vladarima. Novija historiografija ističe legendarni značaj te priče. Spomen Crvene Hrvatske danas se tumači kao teritorij Duklje koji je naselila jedna skupina Hrvata.
Tko je autor i kada je pisao
Navodi se da je djelo tradicionalno pripisivano anonimnom "svećeniku iz Duklje". Srpski povjesničar Tibor Živković u monografiji Gesta regum Sclavorum (2009.) zaključuje da su glavni dijelovi nastali oko 1295.–1301., a da je autor bio Rudger (Rüdiger), katolički nadbiskup Bara, vjerojatno češkog podrijetla, koji je 1301. bio protjeran iz grada i umro 1305. u Zwettlu. Uz to, poglavlja 1–33 temelje se na usmenim predajama i autorovim konstrukcijama i povjesničari ih većinom odbacuju, dok poglavlje o svetom Jovanu Vladimiru sažima stariju hagiografiju iz razdoblja 1075.–1089. i sadrži povijesno pouzdane podatke.
Hrvatski povjesničari, kaže isti izvor, ponekad i dalje datiraju djelo u 12. stoljeće. Franjo Šanjek 1996. predložio je da je autor biskup Grgur iz Bara iz druge polovice 12. stoljeća. Slavko Mijušković u pretisku iz 1967. tvrdio je da je ljetopis čisto književna fikcija s kraja 14. ili početka 15. stoljeća. Hrvatska enciklopedija bilježi da je prije prevladavalo mišljenje o postupnom nastanku i dvama–trima piscima, a danas se općenito smatra da je djelo jednog pisca; nastalo je vjerojatno zbog sukoba barske i dubrovačke crkve.
Dokazi za i protiv
Nastanak u 12. stoljeću
- U prilog: Tradicionalna historiografija, a i neki hrvatski povjesničari, datiraju djelo u 12. stoljeće; Šanjek 1996. predlaže biskupa Grgura iz Bara.
- U prilog: Hrvatska enciklopedija navodi pretpostavke da se Dukljaninovo djelo koristilo već u 13. i 14. stoljeću u Hrvatskoj (Toma Arhiđakon, Pripis Supetarskomu kartularu) i izvan nje (Andrija Dandolo).
- Protiv: Navodi se da je najstarije sačuvani rukopis iz 17. stoljeća, pa se rano postojanje ne može potvrditi izravno.
- Protiv: Barska biskupija u vrijeme biskupa Grgura nije djelovala, a Živković navodi da su granice Bosne u tekstu bliske spisu iz 1308.
Nastanak oko 1300.
- U prilog: Živković (2009.) datira djelo u 1295.–1301. i pripisuje ga nadbiskupu Rudgeru;, vjerojatno je pisano u Splitu i Baru.
- U prilog: Poglavlja o Jovanu Vladimiru oslanjaju se na stariju hagiografiju i sadrže pouzdane podatke, što pokazuje da je autor imao stare izvore.
- Protiv: Dio hrvatskih povjesničara i dalje drži stariju dataciju.
- Protiv: Bilježi se da neki hrvatski povjesničari i dalje brane stariju dataciju, pa spor nije zatvoren.
Književna fikcija iz kasnog srednjeg vijeka
- U prilog: Mijušković je 1967. proglasio djelo čisto fikcijom iz kasnog 14. ili 15. stoljeća.
- U prilog: Poglavlja 1–33 temelje se, na usmenim predajama i autorovim konstrukcijama, a povjesničari ih većinom odbacuju.
- Protiv: Dio sadržaja, primjerice život svetog Jovana Vladimira, sadrži podatke koji su se pokazali pouzdanima.
- Protiv: Postojanje starijih izvora (hagiografije, trebinjski rodoslov iz 10. stoljeća) pokazuje da nije riječ o izmišljotini u cijelosti.
Kronologija
- 1075.–1089.: Prema nekim istraživačima, nastaje starija hagiografija o Jovanu Vladimiru.
- 1295.–1301.: Prema Živkoviću, nastanak Ljetopisa.
- Početak 16. stoljeća: D. Papalić pronalazi hrvatsku redakciju.
- 1601.: Orbini objavljuje talijanski prijevod.
- Oko 1650.: Nastaje najstariji sačuvani latinski prijepis.
- 1666.: Lučić objavljuje latinski tekst.
- 1851.: Kukuljević Sakcinski objavljuje hrvatsku redakciju.
- 2009.: Živković objavljuje monografiju o djelu.
Ključne osobe
- Pop Dukljanin: Anonimni svećenik barske crkve, prema tradiciji autor djela.
- Rudger: Nadbiskup Bara kojem Živković pripisuje djelo.
- Mavro Orbini: Dubrovački povjesničar koji je djelo 1601. objavio u talijanskom prijevodu.
- Ivan Lučić: Povjesničar koji je 1666. objavio latinski tekst.
- Tibor Živković: Srpski povjesničar, autor monografije *Gesta regum Sclavorum* (2009.).
Što se zna
- Izvornik Ljetopisa nije sačuvan; najstariji latinski prijepisi potječu iz sredine 17. stoljeća.
- Orbini ga je objavio 1601., a Lučić 1666.
- Postoje latinska i hrvatska redakcija, koje se sadržajno razlikuju.
- Povjesničari se razilaze oko datacije (12. stoljeće, oko 1300. ili kasnije) i oko pouzdanosti sadržaja.
- Poglavlje o Jovanu Vladimiru smatra se pouzdanim, a poglavlja 1–33 većinom legendarnima.
Otvorena pitanja
- Tko je napisao djelo i kada?
- Je li postojao slavenski izvornik koji autor navodi?
- Koliko su legendarni dijelovi preuzeti iz usmene tradicije, a koliko izmišljeni?
Teorije
- Djelo je nastalo u 12. stoljeću, pisao ga je svećenik iz Bara
- Djelo je napisao oko 1300. nadbiskup Rudger
- Ljetopis je književni sastav iz kasnog srednjeg vijeka s malo povijesne vrijednosti