Kletva kralja Zvonimira

Smrtno ranjen na saboru kod Knina, dobri kralj Zvonimir prokleo je svoj narod da nikad više ne ima vladara svoga jezika. Tako barem kaže kronika napisana nekoliko stoljeća poslije njegove smrti.

Ukratko

  • Dmitar Zvonimir vladao je Hrvatskom od 1075. ili 1076. do 1089.; umro je, kako kaže Hrvatska enciklopedija, pod nerazjašnjenim okolnostima.
  • Prema legendi iz hrvatske redakcije Ljetopisa popa Dukljanina, Hrvati su ga ubili na saboru kod Knina jer nisu htjeli u križarski rat, a on ih je na samrti prokleo.
  • Kletva kaže da Hrvati nikad više neće imati vladara svoga jezika, nego će uvijek biti podložni tuđincima.
  • Povjesničari legendu smatraju nepouzdanom: isprava iz rujna 1089. spominje Zvonimira kao nedavno preminulog bez ikakva spomena ubojstva, a križarski rat pozvan je tek 1095.

U listopadu 1076. papinski izaslanik Gebizon okrunio je Zvonimira za kralja u bazilici svetog Petra i Mojsija u Solinu. Novi kralj prisegnuo je vjernost papi Grguru VII., obvezao se plaćati godišnji danak i papi darovao benediktinski samostan u Vrani. Prije toga bio je ban u Slavoniji, a žena mu je bila Jelena Lijepa, kći ugarskoga kralja Bele I. i sestra kraljeva Geze I. i Ladislava I.

Njegovo se ime čuva u kamenu. Na Bašćanskoj ploči s otoka Krka, uklesanoj glagoljicom oko 1100., opat Držiha bilježi da je "ZЪVЪNIMIRЪ KRALЪ HRЪVATЪSKЪÏ" darovao zemlju crkvi svete Lucije. Građani Osora 1082. u svojem exultetu zovu ga "našim kraljem". Između 1081. i 1085. Zvonimirovo brodovlje ratovalo je uz Normane protiv Bizanta duž albanske i grčke obale.

U prvoj polovici 1089. Zvonimir je umro. Kako, izvori iz njegova vremena ne kažu.

Sabor kod pet crkava

Priča o nasilnoj smrti pojavljuje se tek u takozvanoj hrvatskoj redakciji Ljetopisa popa Dukljanina. Riječ je o preradi latinskog djela iz 12. stoljeća, napisanoj hrvatskim jezikom i ćirilicom, čiji se postanak datira u 14. stoljeće, a prema nekim autorima i kasnije, do 16. stoljeća. Splitski plemić Dmine Papalić pronašao ju je početkom 16. stoljeća u Makarskom primorju, a Marko Marulić preveo ju je na latinski.

U 27. glavi te kronike kralj saziva sabor "kod petih crikvah u Kosovi" kraj Knina. Ondje, prema kronici, poziva narod da krene u rat za oslobođenje Kristova groba. Okupljeni se pobune i smrtno ga rane. Kronika piše da su "sramotni i nevirni" Hrvati ubili "slavnoga i dobroga kralja Zvonimira", u njegovoj 35. godini.

Prije smrti kralj ih proklinje: "da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili."

Jedna priča, više inačica

Zvonimirova nasilna smrt spominje se i u drugim kasnosrednjovjekovnim tekstovima, svaki put s drugim naglaskom. U Ugarsko-poljskoj kronici, koja potječe iz 13. stoljeća, ali je sačuvana u kasnijim prijepisima, Krist zapovijeda Atili da osveti "izabranog kralja Kazimira", kojega su izdajom ubili njegovi podanici; ugarsko osvajanje Hrvatske tako postaje Božja osveta. U preradi Tomine kronike poznatoj kao Historia Salonitana maior ubojstvo se spominje bez kletve. Anonimna splitska kronika priča da je ranjeni kralj uz pomoć notara Simona napisao oporuku kojom je kraljevstvo za osvetu predao Ugarskoj. Franjevac Ivan Tomašić u 16. stoljeću piše da je kralja, kojega zove Zorabel, u šatoru ubio kraljev tajnik i peharnik Tadija Slovinac, a da je kralj na samrti rekao da će podanici odsad uvijek služiti tuđim vladarima.

Što kažu isprave

Povjesničari koji su sustavno usporedili izvore, poput Dražena Nemeta u radu iz 2006., ističu da nijedan dokument blizak Zvonimirovu vremenu ne spominje ubojstvo. Kralj Stjepan II. u ispravi od 8. rujna 1089. naziva ga nedavno preminulim kraljem. Bašćanska ploča, nastala desetak godina nakon njegove smrti, o tome šuti. Ni isprave hrvatsko-ugarskih kraljeva iz 12. stoljeća koje potvrđuju Zvonimirove darovnice, ni splitski kroničar Toma Arhiđakon 1266. ne spominju nasilje; Toma piše samo da je kralj umro bez potomka.

Najjači je argument kronološki. Papa Urban II. pozvao je na Prvi križarski rat tek 1095., šest godina nakon Zvonimirove smrti. Hrvatska enciklopedija zato zaključuje da je zapis o nasilnoj smrti prilično nepouzdan.

Zašto je legenda nastala

Ako se ubojstvo nije dogodilo, zašto je priča uopće nastala? Povjesničar Damir Karbić povezao je širenje legende s knezovima Šubićima Bribirskima, koji su na početku 14. stoljeća vladali velikim dijelom Hrvatske. Kult dobrog kralja mučenika mogao im je poslužiti kao oslonac u vrijeme kad su na ugarsko-hrvatsko prijestolje dolazili Anžuvinci. Ugarske inačice, s druge strane, ubojstvom opravdavaju dolazak ugarskih kraljeva.

Kletva je u novije doba dobila i vlastiti život. Raširilo se vjerovanje da vrijedi tisuću godina, iako se taj rok ne spominje ni u jednoj kronici. Motiv je obrađivan u glazbi i književnosti, a i danas se pojavljuje kad se raspravlja o hrvatskoj povijesti.

Kronologija

  1. listopad 1076.: Papinski izaslanik Gebizon kruni Zvonimira u Solinu.
  2. 1082.: Građani Osora u exultetu zovu Zvonimira "našim kraljem".
  3. 1081.–1085.: Zvonimirovo brodovlje ratuje uz Normane protiv Bizanta.
  4. prva polovica 1089.: Zvonimir umire pod nerazjašnjenim okolnostima.
  5. 8. rujna 1089.: Kralj Stjepan II. u ispravi spominje Zvonimira kao nedavno preminulog.
  6. 1095.: Papa Urban II. poziva na Prvi križarski rat.
  7. oko 1100.: Na Bašćanskoj ploči glagoljicom je uklesano Zvonimirovo ime.
  8. 1266.: Toma Arhiđakon piše da je Zvonimir umro bez nasljednika.
  9. 14.–16. stoljeće: Nastaje hrvatska redakcija Ljetopisa popa Dukljanina s legendom o ubojstvu i kletvi.
  10. početak 16. stoljeća: Dmine Papalić pronalazi hrvatsku redakciju, a Marko Marulić je prevodi na latinski.
  11. 1851.: Ivan Kukuljević Sakcinski objavljuje hrvatsku redakciju.
  12. 2006.: Dražen Nemet objavljuje pregled izvora o Zvonimirovoj smrti.

Ključne osobe

  • Dmitar Zvonimir: Hrvatski kralj od 1075. ili 1076. do 1089., okrunjen u Solinu.
  • Jelena Lijepa: Zvonimirova žena, kći ugarskoga kralja Bele I.
  • Grgur VII.: Papa čiji je vazal Zvonimir postao krunidbom 1076.
  • Stjepan II.: Zvonimirov nasljednik, u čijoj se ispravi iz 1089. Zvonimir spominje kao nedavno preminuli.
  • Dmine Papalić: Splitski plemić koji je pronašao hrvatsku redakciju Ljetopisa popa Dukljanina.
  • Marko Marulić: Splitski pisac koji je hrvatsku redakciju preveo na latinski.
  • Ivan Tomašić: Franjevac koji je u 16. stoljeću zapisao inačicu legende o kraljevu ubojstvu.

Što se zna

  1. Zvonimir je okrunjen u listopadu 1076. u Solinu i postao je vazal pape Grgura VII.
  2. Umro je u prvoj polovici 1089.
  3. Isprava Stjepana II. od 8. rujna 1089. naziva ga nedavno preminulim i ne spominje ubojstvo.
  4. Legenda o ubojstvu i kletvi zapisana je u hrvatskoj redakciji Ljetopisa popa Dukljanina, nastaloj u 14. stoljeću ili kasnije.
  5. Papa Urban II. pozvao je na Prvi križarski rat tek 1095.

Otvorena pitanja

  • Kako je Zvonimir doista umro?
  • Kada je i u čijoj sredini legenda o ubojstvu prvi put ispričana?
  • Postoje li izgubljeni stariji tekstovi na koje se kronika oslanjala?

Teorije

  • Zvonimir je doista ubijen na saboru, a legenda čuva stvarni događaj
  • Zvonimir je umro prirodnom smrću, a priča o ubojstvu nastala je stoljećima poslije
  • Legenda je nastala u 14. stoljeću kako bi poslužila politici velikaških obitelji ili ugarskih kraljeva

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Mužić, I. (ur.) (1999). Hrvatska kronika. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Šišić, F. (1928). Letopis popa Dukljanina. Beograd i Zagreb.

Izvori