Smrt kralja Zvonimira

U listopadu 1076. papinski izaslanik okrunio je Zvonimira za hrvatskog kralja u bazilici sv. Petra i Mojsija u Solinu. Prije toga bio je ban u Slavoniji, a oženio se Jelenom Lijepom, sestrom ugarskih kraljeva Geze I. i Ladislava I. Vladao je oko trinaest godina. Njegovo je brodovlje ratovalo uz Normane protiv Bizanta, građani Osora pjevali su mu pohvale, a na Krku je zapisano da je darovao zemlju crkvi sv. Lucije.

Kraj njegove vladavine slabo je osvijetljen. Sin Radovan, koji ga je trebao naslijediti, umro je prije oca. U prvoj polovici 1089. umro je i Zvonimir, a Hrvatska je ušla u razdoblje nestabilnosti koje je završilo dolaskom ugarskih kraljeva na hrvatsko prijestolje.

Šutnja suvremenika

Povjesničar koji želi doznati kako je kralj umro najprije traži izvore nastale u njegovo vrijeme ili neposredno nakon njega. Takvih je za Zvonimirovu smrt vrlo malo, a nijedan ne spominje nasilje.

Najvažnija je isprava njegova nasljednika, kralja Stjepana II., izdana 8. rujna 1089., samo nekoliko mjeseci nakon Zvonimirove smrti. U njoj se Zvonimir spominje kao nedavno preminuli kralj, bez riječi o ubojstvu. Bašćanska ploča, uklesana glagoljicom oko 1100., bilježi njegovo darovanje "u njegove dane", ali o njegovu kraju šuti. Isprave hrvatsko-ugarskih kraljeva iz 12. stoljeća koje potvrđuju njegove darovnice također ne spominju nasilje.

Splitski kroničar Toma Arhiđakon, koji je pisao 1266. i dobro poznavao prilike u Dalmaciji, bilježi samo da je kralj umro ne ostavivši nasljednika.

Priče koje dolaze kasnije

Prvi tekstovi koji govore o nasilnoj smrti nastali su mnogo kasnije i ne slažu se ni u osnovnim pojedinostima.

U Ugarsko-poljskoj kronici, koja potječe iz 13. stoljeća, ali je sačuvana u kasnijim prijepisima, ubijeni kralj zove se Kazimir, a njegovo ubojstvo služi kao razlog zbog kojega ugarski kralj osvaja Hrvatsku. U preradi Tomine kronike poznatoj kao Historia Salonitana maior ubojstvo se spominje kratko. Anonimna splitska kronika priča da je ranjeni kralj uz pomoć notara Simona napisao oporuku kojom je kraljevstvo predao Ugarskoj.

Najpoznatija inačica nalazi se u hrvatskoj redakciji Ljetopisa popa Dukljanina, tekstu čiji se postanak datira u 14. stoljeće, a prema nekim autorima i kasnije. Prema njoj, kralj je na saboru "kod petih crikvah u Kosovi" kraj Knina pozvao narod u rat za oslobođenje Kristova groba, a okupljeni su ga ubili, u njegovoj 35. godini. U 16. stoljeću franjevac Ivan Tomašić piše pak da je kralja u šatoru ubio njegov tajnik i peharnik.

Tako se mijenjaju i ubojica i mjesto i razlog: jednom je to pobunjeni narod na saboru, drugi put jedan dvorjanin, treći put neimenovani podanici.

Što govori protiv sabora

Najjači argument protiv priče o saboru je kronološki. Papa Urban II. pozvao je na Prvi križarski rat tek 1095., šest godina nakon Zvonimirove smrti. Kralj, dakle, nije mogao pozivati na pohod koji još nije bio najavljen.

Ni podatak o 35. godini ne slaže se s drugim izvorima. Prema Hrvatskoj enciklopediji, Zvonimir je bio ban u Slavoniji već od početka 1060-ih. Da je 1089. imao 35 godina, banom bi postao kao dijete.

Povjesničar Dražen Nemet, koji je 2006. sustavno usporedio poznate izvore, ističe da nijedan dokument blizak Zvonimirovu vremenu ne spominje ubojstvo. Hrvatska enciklopedija zato zaključuje da je zapis o Zvonimirovoj nasilnoj smrti prilično nepouzdan.

Što ostaje otvoreno

Nepouzdanost legende ipak ne dokazuje da je kralj umro mirno. Isprave onoga doba rijetko opisuju način smrti, a šutnja jedne isprave i jedne ploče nije isto što i svjedočanstvo o prirodnoj smrti. Smrt kralja bez nasljednika otvorila je borbu za prijestolje: Jelena Lijepa nastojala je dovesti svoga brata Ladislava, a dio plemića ju je u tome podupirao. U takvim prilikama nasilje nije nezamislivo, ali za njega nema dokaza.

Povjesničari se zato više bave pitanjem zašto je legenda nastala. Damir Karbić povezao je njezino širenje s knezovima Šubićima Bribirskima u 14. stoljeću, a ugarske inačice ubojstvom opravdavaju dolazak ugarskih kraljeva. O samoj legendi i kletvi koju je kralj prema njoj izrekao piše članak Kletva kralja Zvonimira.