Ludilo kralja Đure III.

Britanski kralj govorio je satima bez prestanka, a liječnici su ga vezali u stolicu dok se ne smiri. Gotovo dva stoljeća kasnije dvoje psihijatara, majka i sin, zaključilo je da on uopće nije bio duševno bolestan, a posljednjih godina ta se tvrdnja ponovno dovodi u pitanje.

Ukratko

  • Đuro III. vladao je Velikom Britanijom od 1760. do 1820., a od 1788. imao je ponavljane napadaje teške duševne bolesti; od 1811. umjesto njega vladao je sin kao regent.
  • Psihijatri Ida Macalpine i Richard Hunter tvrdili su 1966. da je bolovao od porfirije, nasljedne bolesti krvi koja može izazvati i duševne smetnje; ta je hipoteza desetljećima bila najprihvaćenija.
  • Analiza kraljeve kose objavljena 2005. pokazala je visoku razinu arsena, koji je mogao potaknuti napadaje porfirije.
  • Od 2010. psihijatri Timothy Peters i drugi tvrde da se porfirija ne slaže s izvorima i da je kralj najvjerojatnije imao bipolarni poremećaj, s napadajima manije; pitanje nije zatvoreno.

Đuro III. bio je treći britanski kralj iz hannoverske dinastije i prvi koji je rođen u Engleskoj i kojemu je engleski bio materinski jezik. Na prijestolje je došao 1760., s 22 godine. Bio je pobožan, vjeran supruzi Charlotte, s kojom je imao petnaestero djece, i zanimao se za znanost i poljoprivredu. Za njegove vladavine Britanija je izgubila američke kolonije, a zatim pobijedila Napoleona.

Ljeto 1788.

Možda je kratko obolio već 1765., ali prva teška epizoda počela je u ljeto 1788. Kralj je otišao u toplice u Cheltenham da se oporavi, a stanje mu se na jesen pogoršalo. U studenom je, prema zapisima dvorana, govorio satima bez prekida, dok mu se nije pojavila pjena na ustima i dok nije promuknuo. Pisao je rečenice od po nekoliko stotina riječi. Pronosile su se i izmišljene priče, poput one da se rukovao s drvetom misleći da je pruski kralj.

Liječenje je bilo grubo i po mjerilima svojeg doba. Liječnik Francis Willis, koji je vodio privatnu ustanovu za duševne bolesnike, preuzeo je brigu o kralju. Kad bi se uznemirio, vezali bi ga u košulju za sputavanje ili u stolicu, a na kožu su mu stavljali obloge koje su stvarale mjehure, kako bi navodno izvukle bolest iz tijela.

U parlamentu je izbila rasprava o regentstvu. Premijer William Pitt Mlađi i oporbeni vođa Charles James Fox prepirali su se o tome koliko bi vlasti trebao imati princ od Walesa. U veljači 1789. Donji dom izglasao je zakon o regentstvu, ali prije nego što ga je potvrdio Gornji dom, kralj se oporavio.

Posljednje desetljeće

Kratke epizode vratile su se 1801. i 1804. Krajem 1810. kralj, već gotovo slijep zbog mrene, ponovno se razbolio, a sam je smatrao da je bolest potaknula smrt njegove najmlađe i najdraže kćeri Amelije. Godine 1811. parlament je donio zakon o regentstvu i princ od Walesa preuzeo je vlast. Ostatak života kralj je proveo u dvorcu Windsor, sve slabijeg vida i sluha, a oporavio se nije. Nije znao da je 1814. postao kraljem Hannovera ni da mu je supruga umrla 1818. Umro je 29. siječnja 1820., u 82. godini.

Ljubičasta tajna

Sve do sredine 20. stoljeća kraljeva se bolest smatrala duševnom. Godine 1966. psihijatri Ida Macalpine i njezin sin Richard Hunter objavili su u časopisu British Medical Journal rad u kojem su tvrdili da je kralj bolovao od porfirije. To je skupina nasljednih poremećaja u kojima se u tijelu nakupljaju tvari od kojih nastaje hem, dio krvnog pigmenta. Akutni napadaji mogu izazvati bolove u trbuhu, slabost mišića, ubrzan rad srca i duševne smetnje, a mokraća ponekad postaje tamnocrvena ili ljubičasta. Macalpine i Hunter naveli su da liječnički zapisi spominju tamnu mokraću, bolove i slabost i da se slični simptomi mogu pratiti u drugim članovima kraljevske obitelji.

Hipoteza je postala vrlo popularna, ponajviše zahvaljujući drami Alana Bennetta i filmu "Ludilo kralja Georgea" iz 1994. Godine 2005. Timothy Cox, Martin Warren i suradnici objavili su u časopisu Lancet analizu sačuvanog pramena kraljeve kose, u kojem je izmjerena vrlo visoka razina arsena. Arsen može poremetiti stvaranje hema i tako potaknuti napadaje porfirije. Odakle je došao, ne zna se: mogao je biti sastojak lijekova ili kozmetike.

Manija, a ne krv

Od 2010. psihijatar Timothy Peters, sa suradnicima, ponovno je pregledao liječničke zapise. Prema njima, Macalpine i Hunter birali su podatke koji su se slagali s porfirijom, a zanemarili one koji nisu. Tamna mokraća spominje se rijetko i mogla je biti posljedica lijekova, a kraljeve epizode, s neprekidnim govorom, nesanicom, uzbuđenošću i razdobljima potištenosti, odgovaraju napadajima manije kod bipolarnog poremećaja. U istraživanju objavljenom 2017. lingvisti i psihijatri računalno su analizirali kraljeva pisma i usporedili ona iz razdoblja bolesti s onima iz razdoblja zdravlja. Zaključili su da jezik u bolesnim razdobljima ima obilježja koja se danas viđaju kod manije.

Zagovornici porfirije odgovaraju da su opisani tjelesni simptomi, poput bolova i slabosti, teško spojivi samo s duševnom bolešću. Konačan odgovor mogla bi dati samo genetska analiza ostataka kraljevske obitelji, a takva analiza Đure III. nije provedena.

Kronologija

  1. 4. lipnja 1738.: Rođen je budući kralj Đuro III.
  2. 25. listopada 1760.: Postaje kralj Velike Britanije i Irske.
  3. 1765.: Moguća prva kratka epizoda bolesti.
  4. Ljeto i jesen 1788.: Počinje prva teška epizoda.
  5. Veljača 1789.: Donji dom izglasava zakon o regentstvu, a kralj se oporavlja.
  6. 1801. i 1804.: Kraće epizode bolesti.
  7. Studeni 1810.: Nakon smrti kćeri Amelije bolest se vraća.
  8. 1811.: Zakonom o regentstvu princ od Walesa preuzima vlast.
  9. 29. siječnja 1820.: Kralj umire u dvorcu Windsor.
  10. 1966.: Macalpine i Hunter iznose hipotezu o porfiriji.
  11. 2005.: U kraljevoj kosi pronađena je visoka razina arsena.
  12. 2010.: Peters i Beveridge objavljuju psihijatrijsku ponovnu procjenu.
  13. 2017.: Objavljena je računalna analiza jezika kraljevih pisama.

Ključne osobe

  • Đuro III.: Britanski kralj od 1760. do 1820. čija bolest i danas nije pouzdano utvrđena.
  • Đuro IV.: Kraljev sin, princ od Walesa, koji je od 1811. vladao kao regent.
  • Francis Willis: Liječnik koji je liječio kralja 1788. i 1789.
  • Ida Macalpine: Psihijatrica koja je sa sinom iznijela hipotezu o porfiriji.
  • Richard Hunter: Psihijatar i povjesničar psihijatrije, suautor hipoteze o porfiriji.
  • Timothy Peters: Psihijatar koji je osporio hipotezu o porfiriji i zagovarao bipolarni poremećaj.

Što se zna

  1. Đuro III. imao je teške epizode bolesti 1788.–1789., kraće 1801. i 1804. i trajnu od 1810. do smrti 1820.
  2. Od 1811. umjesto njega vladao je princ od Walesa kao regent.
  3. Macalpine i Hunter 1966. iznijeli su hipotezu o porfiriji, koja je dugo bila najprihvaćenija.
  4. U pramenu kraljeve kose 2005. izmjerena je visoka razina arsena.
  5. Novija istraživanja liječničkih zapisa i kraljevih pisama upućuju na bipolarni poremećaj, ali nijedna dijagnoza nije potvrđena.

Otvorena pitanja

  • Je li kralj imao porfiriju, bipolarni poremećaj ili nešto treće?
  • Odakle je arsen u kraljevoj kosi?
  • Koliko su grubi postupci liječenja pogoršali njegovo stanje?

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Macalpine, I. i Hunter, R. (1969). George III and the Mad-Business. Allen Lane.
  • Röhl, J. C. G., Warren, M. i Hunt, D. (1998). Purple Secret: Genes, "Madness" and the Royal Houses of Europe. Bantam Press.
  • Hibbert, C. (1998). George III: A Personal History. Viking.

Izvori