Otok Hashima
Na otočiću manjem od sedam hektara živjelo je više od pet tisuća ljudi, u jednom od najgušće naseljenih mjesta na svijetu. Danas su ondje samo betonske zgrade bez prozora i spor oko toga kako ispričati njegovu prošlost.
Ukratko
- Hashima je otočić petnaestak kilometara od Nagasakija na kojem se od 1887. do 1974. kopao ugljen ispod morskog dna.
- Zbog obrisa zidova i zgrada Japanci ga zovu Gunkanjima, "otok bojni brod"; 1959. na njemu je živjelo 5259 ljudi.
- Od 1930-ih do kraja Drugog svjetskog rata na otoku su radili mobilizirani Korejci i kineski ratni zarobljenici u teškim uvjetima.
- Rudnik je zatvoren 1974., otok je ostao prazan, a 2015. upisan je na UNESCO-ov popis svjetske baštine, uz obvezu Japana da prikaže i povijest prisilnog rada.
Iz daljine Hashima izgleda kao ratni brod usidren pred obalom. Visoki betonski zid opasuje cijeli otok, a iza njega se dižu zgrade od sedam i devet katova, tijesno priljubljene jedna uz drugu. Po toj je sličnosti otok dobio nadimak Gunkanjima, otok bojni brod, jer je ribarima podsjećao na japanski bojni brod Tosa.
Ugljen ispod mora
Ugljen je na otoku pronađen početkom 19. stoljeća, a stalno naselje nastalo je 1887. Tvrtka Mitsubishi kupila je otok 1890. i počela kopati ugljen u oknima ispod morskog dna, dubokima i do kilometra. Nasipavanjem i obalnim zidovima otok je povećan otprilike tri puta, ali je i dalje ostao malen: oko 6,3 hektara.
U rudnicima je bilo vruće i vlažno, a od 1891. do 1974. iz njih je izvađeno oko 15,7 milijuna tona ugljena. Radnici i njihove obitelji živjeli su na samom otoku. Godine 1916. ondje je podignuta prva velika stambena zgrada od armiranog betona u Japanu, sedmerokatnica za rudare, jer je beton trebao izdržati tajfune. Kasnije su dograđeni škola, vrtić, bolnica, gradska vijećnica, kino, javno kupalište, trgovine i vrtovi na krovovima.
Najgušće naseljeno mjesto
Vrhunac je dosegnut 1959., kada je na otoku živjelo 5259 ljudi. U stambenom dijelu to je značilo više od 1300 ljudi po hektaru, jednu od najvećih gustoća naseljenosti ikad zabilježenih.
Prisilni rad u ratu
Hashima ima i tamnije poglavlje. Od 1930-ih do kraja Drugog svjetskog rata u rudnicima su, u okviru japanske ratne politike mobilizacije radne snage, radili Korejci dovedeni s Korejskog poluotoka i kineski ratni zarobljenici. Radili su u teškim uvjetima, a mnogi su na otoku umrli od nesreća u rudniku, iscrpljenosti i pothranjenosti. Procjene broja umrlih znatno se razlikuju, od nešto više od stotinu do oko 1300.
O tome kako nazvati taj rad i danas se spore Japan i Južna Koreja. Kad je 2015. Hashima zajedno s ostalim lokalitetima japanske industrijske revolucije razdoblja Meiji upisana na UNESCO-ov popis svjetske baštine, japanska predstavnica Kuni Sato izjavila je da je velik broj Korejaca i drugih ljudi 1940-ih doveden protiv svoje volje i prisiljen raditi u teškim uvjetima te da će Japan to prikazati posjetiteljima.
Napušteni otok
Kad je nafta 1960-ih potisnula ugljen, japanski rudnici počeli su se zatvarati jedan za drugim. Mitsubishi je rudnik na Hashimi zatvorio u siječnju 1974., a posljednji stanovnici napustili su otok 20. travnja iste godine. Zgrade su ostale prepuštene vjetru, soli i tajfunima. Neke su se urušile, većinom u tajfunima, a druge i danas stoje, iako im prijeti urušavanje.
Mitsubishi je otok 2002. predao općini Takashima, koja je 2005. pripojena gradu Nagasakiju. Turistički brodovi smiju pristati od 22. travnja 2009., ali posjetitelji mogu hodati samo uređenom stazom na južnom dijelu otoka, dok je više od 95 posto Hashime zatvoreno zbog opasnosti od urušavanja.
Spor oko sjećanja
Nakon upisa na popis baštine Japan je 2020. u Tokiju otvorio Informacijski centar industrijske baštine. Južnokorejska vlada prosvjedovala je da izložba prikazuje svjedočanstva bivših stanovnika prema kojima na otoku nije bilo prisilnog rada. Misija UNESCO-a i ICOMOS-a posjetila je centar u lipnju 2021., a Odbor za svjetsku baštinu potom je u odluci izrazio duboko žaljenje što Japan još nije u potpunosti proveo ranije odluke i zatražio da prikaže i ljude dovedene protiv svoje volje.
Hashima je tako istodobno spomenik brze industrijalizacije, mjesto svakodnevnog života tisuća obitelji i mjesto patnje prisilnih radnika. Upravo zbog toga sjećanje na nju nije zatvoreno pitanje.
Kronologija
- 1887.: Na otoku nastaje stalno rudarsko naselje.
- 1890.: Mitsubishi kupuje otok i počinje kopati ugljen ispod morskog dna.
- 1916.: Gradi se prva velika stambena zgrada od armiranog betona u Japanu.
- 1930-ih–1945.: Mobilizirani Korejci i kineski ratni zarobljenici rade u rudnicima u teškim uvjetima.
- 1959.: Broj stanovnika doseže vrhunac od 5259.
- Siječanj 1974.: Mitsubishi zatvara rudnik.
- 20. travnja 1974.: Posljednji stanovnici napuštaju otok.
- 2002.: Mitsubishi predaje otok općini Takashima.
- 22. travnja 2009.: Otok se otvara za turističke posjete.
- 5. srpnja 2015.: Hashima je upisana na UNESCO-ov popis svjetske baštine u sklopu lokaliteta japanske industrijske revolucije razdoblja Meiji.
- Srpanj 2021.: Odbor za svjetsku baštinu izražava duboko žaljenje što Japan nije u potpunosti ispunio obveze o prikazu prisilnog rada.
Ključne osobe
- Kuni Sato: Predstavnica Japana pri UNESCO-u koja je 2015. priznala da su ljudi na otok dovođeni protiv svoje volje.
Što se zna
- Hashima je otok površine oko 6,3 hektara, petnaestak kilometara od središta Nagasakija.
- Rudnik ugljena radio je od 1887. do siječnja 1974., a otok je ispražnjen 20. travnja 1974.
- Godine 1959. na otoku je živjelo 5259 ljudi.
- Od 1930-ih do kraja Drugog svjetskog rata u rudnicima su prisilno radili mobilizirani Korejci i kineski ratni zarobljenici; procjene broja umrlih kreću se od nešto više od stotinu do oko 1300.
- Otok je 2015. upisan na UNESCO-ov popis svjetske baštine, a Odbor za svjetsku baštinu 2021. zatražio je od Japana potpuniji prikaz prisilnog rada.
Otvorena pitanja
- Koliko je točno prisilnih radnika radilo i umrlo na Hashimi?
- Može li se otok sačuvati od urušavanja, a da ne izgubi izgled koji ga čini prepoznatljivim?
- Hoće li Japan i Južna Koreja postići dogovor o tome kako prikazati povijest otoka?