Paititi

Kad su Španjolci 1532. zarobili inkovskog vladara Atahualpu, carstvo Inka nije nestalo preko noći. Manco Inca, kojega su osvajači postavili kao marionetu, pobunio se 1536., a zatim se povukao u planine i prašume Vilcabambe, sjeverozapadno od Cusca. Ondje je gotovo četiri desetljeća postojala posljednja inkovska država, sve dok Španjolci 1572. nisu zauzeli njezin glavni grad i pogubili posljednjeg vladara, Túpaca Amarua.

Iz tog razdoblja potječu priče o blagu koje su Inke sklonile pred osvajačima. U andskim zajednicama živi i predaja o Inkarriju, junaku i utemeljitelju koji se nakon osnivanja Cusca povukao na istok, u prašume Pantiacolle, i ondje živi u svom skrovitom gradu Paititiju. U drugim inačicama Paititi je bogata zemlja ili utočište negdje na granici današnje Bolivije i Brazila.

Izvješća iz kolonijalnog doba

Španjolski izvori Paititi spominju od druge polovice 16. stoljeća. Juan Álvarez Maldonado oko 1570. predvodio je ekspediciju u porječje rijeke Madre de Dios, a izvješća o Paititiju i putovima do njega ostavili su i Gregorio Bolívar, Juan Recio de León, Juan de Ojeda i Diego de Eguiluz, u 17. stoljeću. Neki od tih izvora govore o kraljevstvu, drugi o jezeru ili gradu, a smještaju ga na različita mjesta.

Godine 2001. talijanski arheolog Mario Polia u arhivu isusovaca u Rimu pronašao je izvješće misionara Andrésa Lópeza iz oko 1600. López opisuje veliki grad bogat zlatom, srebrom i dragim kamenjem usred prašume, koji domoroci zovu Paititi. Otkriće je odjeknulo u tisku kao dokaz da je grad postojao. Izvješće je ipak iz treće ruke: López ondje nikad nije bio, nego je prenosio ono što su mu pričali domorodački obraćenici, a najveći dio teksta posvećen je čudu koje se navodno dogodilo na dvoru kralja Paititija.

Piramide u prašumi

Godine 1976. objavljena je NASA-ina fotografija iz svemira na kojoj se u prašumi područja Manu vidio niz pravilnih tamnih točaka nalik na piramide. Mjesto je dobilo ime Paratoari, a mnogi su zaključili da je pronađen Paititi. Ekspedicija Gregoryja Deyermenjiana 1996. utvrdila je da je riječ o prirodnim formacijama od pješčenjaka, odsječenim grebenima koji izdaleka podsjećaju na piramide, a nisu ni tako pravilno raspoređene ni jednake veličine kao na snimci. I francuski istraživač Thierry Jamin 2001. zaključio je da su "piramide" prirodne, iako je u okolici pronašao inkovske predmete.

Slično se dogodilo 2007., kad su mještani kod Kimbirija pronašli goleme kamene "zidove". Peruanski Nacionalni institut za kulturu utvrdio je da je i to prirodni pješčenjak.

Potraga i njezina cijena

Potraga za Paititijem bila je opasna. Godine 1971. troje istraživača, Bob Nichols, Serge Debru i Georges Puel, krenulo je uz rijeku Pantiacollu; vodiči su se vratili nakon trideset dana, a njih trojica nisu. Japanski istraživač Yoshiharu Sekino sljedeće je godine od domorodaca Machiguenga saznao da su ubijeni. Putnik Lars Hafskjold nestao je 1997. negdje u neistraženim krajevima Bolivije.

Neke su ekspedicije ipak donijele stvarna otkrića. Peruanski istraživač Carlos Neuenschwander Landa desetljećima je obilazio porječje Madre de Dios. Deyermenjian je od 1984. dokumentirao inkovske ostatke u Mameriji, petroglife u Pushariju i dijelove kamenog inkovskog puta u planinama Pantiacolle. Finsko-bolivijska ekspedicija od 2001. do 2003. istraživala je utvrdu Las Piedras kod Riberalte u Boliviji, provjeravajući pretpostavku da je Paititi sjećanje na inkovske vojne pohode u Amazoniju; pronašla je ulomke carske inkovske keramike, ali inkovsko podrijetlo utvrde nije potvrđeno.

Zbog takvih nalaza neki istraživači smatraju da je Paititi mogao biti stvarna, ali skromna inkovska ispostava ili utočište, a ne grad od zlata. Drugi upozoravaju da se legenda mijenjala kroz stoljeća i da je s vremenom upila priče o El Doradu i drugim zlatnim zemljama.