El Dorado

Kad je Kolumbo vidio zlatne ukrase na stanovnicima Kariba, uvjerio se da je blizu bogate zemlje. Na otocima nije bilo velikih rudnika, ali osvajanje Asteka i Inka u prvoj polovici 16. stoljeća pokazalo je da u Americi doista postoje kraljevstva puna zlata. Svaka glasina o novom bogatom narodu u unutrašnjosti postajala je razlog za novu ekspediciju.

Zapisi o kraljevstvu "Meta", o zemlji odakle stižu zlatni predmeti i o "zlatnom Indijancu" kružili su među osvajačima u Venezueli i Quitu od 1530-ih. Prvi opširniji zapis o Pozlaćenom ostavio je kroničar Gonzalo Fernández de Oviedo 1541.: prema pričama koje je čuo od Španjolaca u Quitu, neki moćni vladar svakog se jutra mazao smolom i posipao zlatnom prašinom, a navečer ju je ispirao.

Splav na jezeru

U drugoj polovici 16. i početkom 17. stoljeća kroničari su priči dodali splav. Juan de Castellanos piše o vladaru koji prinosi darove sa splavi, Pedro Simón obred smješta na jezero Guatavita, a Juan Rodríguez Freyle 1636. opisuje ga kao ustoličenje novog vladara. Prema Freyleu, budući poglavica bio je namazan ljepljivom zemljom i posut zlatnim prahom, ukrcao se na splav od trske s hrpom zlata i smaragda i na sredini jezera sve to bacio u vodu kao dar. Freyle je tvrdio da je priču čuo od nećaka posljednjeg domorodačkog gospodara Guatavite.

Jezero Guatavita leži u Andama, oko 57 kilometara sjeveroistočno od Bogote. Okruglo je, površine dvadesetak hektara, a za Muisce je bilo jedno od svetih jezera. Muisca nisu imali rudnike zlata, nego su ga dobivali trgovinom, uglavnom u zamjenu za sol i tkanine. Od zlata i njegove slitine s bakrom, tumbage, izrađivali su zavjetne figurice koje su polagali u špilje, jezera i svetišta.

Istraživači se ne slažu u tome koliko su kasni kroničarski opisi vjerni. Neki Freyleov opis smatraju vjerodostojnim sjećanjem na stvarni obred, drugi upozoravaju da je zapisan stotinu godina nakon osvajanja, kad je legenda već živjela vlastitim životom, i da su slični obredi na jezerima zabilježeni i drugdje na području Muisca.

Osvajanje visoravni

Gonzalo Jiménez de Quesada krenuo je 1536. iz Santa Marte uz rijeku Magdalenu, izgubio velik dio ljudi u močvarama i prašumi, a u ožujku 1537. izbio je na visoravan Muisca. Osvajači su ondje pljačkom došli do velikih količina zlata i smaragda, ali zlatnog grada nije bilo. Muisca su gradili od drva, a vladari nisu skrivali neizmjerne riznice, nego su zlato trošili u obredima.

Jezero je ubrzo postalo meta pohlepe. Trgovac Antonio de Sepúlveda u drugoj polovici 16. stoljeća dobio je kraljevsku dozvolu da ga isuši, prokopao je usjek u rubu kratera i spustio razinu vode. U blatu je našao nešto zlata i smaragda, ali ne i blago kakvo je očekivao. Početkom 20. stoljeća englesko društvo pokušalo je isušiti jezero pumpama, a izvađeni predmeti prodani su na dražbi u Londonu.

Legenda putuje na istok

Kako su Ande bile osvojene, El Dorado se selio prema neistraženim krajevima. Gonzalo Pizarro krenuo je 1541. iz Quita na istok tražiti zemlju zlatnog kralja i cimeta, a njegov časnik Francisco de Orellana tom je prilikom prvi preplovio Amazonu do ušća. Pedro de Ursúa 1560. vodio je ekspediciju niz Amazonu koja je završila pobunom Lopea de Aguirrea. Antonio de Berrio, Quesadin nasljednik, od 1584. tri je puta krenuo prema Orinoku, uvjeren da je El Dorado u planinama Gvajane, uz veliko jezero Manoa.

Engleski dvorjanin Walter Raleigh doplovio je 1595. do Trinidada, zarobio Berrija i krenuo uz Orinoko. Nije našao ni grad ni jezero, ali je 1596. objavio knjigu The Discoverie of the Large, Rich and Bewtiful Empyre of Guiana, u kojoj je zlatni grad Manou opisao kao gotovo sigurno otkriće koje samo čeka Engleze. Godine 1617. vratio se tražiti rudnik zlata, njegovi su ljudi napali španjolsko naselje, a Raleighov sin poginuo je u borbi. Raleigh je po povratku osuđen i pogubljen 1618.

Jezero Parime, koje je trebalo kriti El Dorado, ucrtavalo se na karte Južne Amerike više od stoljeća. Tek je Alexander von Humboldt oko 1800. utvrdio da je "parime" lokalna riječ za veliku vodu i da su ga mogle zavarati sezonske poplave ravnica. Jezero je zatim nestalo s karata.

Zlatna splav iz Pasce

Godine 1856. braća Tovar djelomično su isušila lagunu kod Siechae, nedaleko od Guatavite, i pronašla zlatnu figuru splavi s likovima. Prodana je u Njemačku, ali je izgorjela u požaru u luci Bremen. Stotinu godina kasnije, 1969., seljak Cruz María Dimaté pronašao je u špilji kod mjesta Pasca drugu zlatnu splav, dugu dvadesetak centimetara, s većim likom u sredini i pratnjom oko njega. Izlivena je tehnikom izgubljenog voska od zlata sa srebrom i bakrom, između kraja 13. i početka 15. stoljeća. Muzej je predstavlja kao prikaz obreda El Dorada, ali dio stručnjaka upozorava da nije pronađena uz Guatavitu i da može prikazivati neki drugi obred.