Perchta, alpska gospa zimskih noći

U Pongauu i Pinzgauu, alpskim krajevima južno od Salzburga, zimi ulicama prolaze muškarci u maskama s rogovima, kljovama i konjskim repovima, sa zvonima za pojasom. To su Perchte. S njima ponekad idu "lijepe" Perchte, s ukrasima na glavi koji su oko 1900. težili i dvadesetak kilograma. Povorka je nazvana po ženi koju su seljaci stoljećima očekivali u najdužim noćima godine.

Gospa koja pregledava preslicu

Perchta je dolazila u dvanaest noći između Božića i Bogojavljenja, a najviše u noći uoči Sveta tri kralja, koju su zvali Perchtinom noći. Nju je najviše zanimalo predivo. Do blagdana je trebalo ispresti sav lan i vunu iz te godine, a za blagdana se nije smjelo presti. Ako bi našla neispredenu kudjelju, prelju bi izgrebla po licu i udarila po prstima, a u težim pričama rasparala bi joj trbuh i napunila ga kudjeljom.

Jednako je kažnjavala one koji su na njezin dan jeli nešto drugo osim propisane posne hrane, ribe i kaše. Takvima bi rasparala trbuh, napunila ga slamom i zašila lemešom umjesto igle i lancem umjesto konca. U blažim inačicama krivac bi samo imao more.

Marljive je nagrađivala. Dobra prelja našla bi puno vreteno ili zlatnu nit, a vrijedna sluškinja srebrni groš u vjedru kraj zdenca. Govorilo se i da Perchta pazi da žito raste. Za nju su ljudi ostavljali hranu i mlijeko na stolu, da im u novoj godini donese obilje.

Mala i velika stopala

Perchtu su opisivali na dva načina. U Tirolu je bila sitna starica naborana lica, živih očiju i dugog kukastog nosa, raščupane kose i u dronjcima. Drugdje je bila lijepa žena u bijelom. Često je imala jedno veliko stopalo, guščje ili labuđe. Jacob Grimm u tome je vidio znak više naravi, nogu labuđe djeve koja se može pretvarati u pticu, ali i splošteno stopalo prelje koja cijeli dan gazi papučicu kolovrata.

Za njom su, prema predaji, išla duše djece koja su umrla nekrštena. U Kalwangu u Štajerskoj pričalo se o slugi koji nije vjerovao u Perchtu. Uoči Bogojavljenja sakrio se u peć da je vidi kroz rupu. Kad je stigla s pratnjom, zapovjedila je da se rupa začepi, i sluga je oslijepio. Vid mu se vratio tek iduće godine, kad se ponovno sakrio na isto mjesto, a ona zapovjedila da se rupa otvori.

Od propovijedi do povorke

Ime Perchta prvi se put pojavljuje u 13. stoljeću, u latinskom obliku Domina Perchta, gospa Perchta. Teolog Thomas Ebendorfer 1439. u djelu o deset zapovijedi osudio je ljude koji ostavljaju jelo i piće za "Fraw Percht" i njezinu pratnju, a isto ponavlja i priručnik Thesaurus pauperum iz 1468.

Povorke Perchti u Pongauu i Pinzgauu opisao je 1796. Lorenz Hübner. Tada je u njima sudjelovalo od sto do tristo ljudi u smiješnim maskama, s oružjem, koji su plesali usred dana. "Ružne" Perchte, Schiachperchten, nosile su ovčje kože, kape od jazavčeva krzna, pojaseve sa zvonima i drvene maske s dugim zubima i rogovima. "Lijepe", Schönperchten, nosile su na glavi goleme ukrašene okvire, a uz njih je išao dječak preodjeven u ženu. U povorci su bili i lakrdijaš, koji je kobasicom punjenom vunom udarao poznate žene u gledalištu, i nadriliječnik s košarom masti.

Vlasti su "ružne" Perchte 1848. zabranile, a oko 1904. običaj se održao još samo u nekoliko mjesta, poput Gasteina, St. Johanna, Krimmla i Zell am Seea. Etnografkinja Marie Andree-Eysn 1910. objavila je opis i fotografije maski i povorki. U 20. stoljeću običaj se proširio i oživio, a danas Perchte izlaze od početka prosinca do poklada, najčešće uoči Sveta tri kralja.

Susjede i sestre

Na sjeveru Njemačke istu ulogu ima Frau Holle, koja također pazi na prelje u dvanaest dana i vodi, prema nekim pričama, divlji lov. Među Slovencima u Koruškoj Perchta se zove Pehtra baba ili Pehta, a u Češkoj Perchta, Peruta ili Šperechta. U slovenskim filmovima o dječaku Kekecu teta Pehta je starica iz planine koja poznaje ljekovito bilje, a djeca vjeruju da krade djecu. U zapadnoj Hrvatskoj zabilježena je Kvaternica, koja zabranjuje predenje u kvatrene dane.

Božica ili blagdan

Jacob Grimm u 19. stoljeću tvrdio je da je Perchta ostatak pretkršćanske božice, "svijetle", bijele gospe koja pazi na predenje, kao Holda, i da joj ime dolazi od starovisokonjemačke riječi za sjaj. Njegov suvremenik Johann Andreas Schmeller smatrao je da je Perchta jednostavno oživljeni blagdan, jer se Bogojavljenje u južnoj Njemačkoj zvalo Perchtentag, a staronjemački naziv za tu noć bio je giberaht naht.

Današnji istraživači uglavnom su oprezniji od Grimma. Neki u Perchti vide duha plodnosti s mnogo slojeva, nastalih tijekom stoljeća, a neki srednjovjekovnu sliku svijeta i njegovih napasti. Folkloristica Lotte Motz 1984. usporedila je Perchtu, Holdu i srodne likove kao zimske ženske prilike alpskih i srednjoeuropskih predaja. Veza između lika iz priča i današnjih povorki ostaje nejasna; neki pisci 18. i 19. stoljeća povorke su smatrali običnom pučkom zabavom.