Slavenska mitologija

Kad se govori o grčkoj ili nordijskoj mitologiji, postoje stari tekstovi koji priče pripovijedaju od početka do kraja. Za slavensku mitologiju takvog teksta nema. Stari Slaveni nisu svoje mitove zapisivali, a kad su se pismo i knjige proširili njihovim zemljama, došli su zajedno s kršćanstvom. Ono što je o staroj vjeri zapisano, zapisali su uglavnom ljudi koji su je željeli iskorijeniti.

To je prvo i najvažnije što treba znati o slavenskim bogovima: slika koju danas imamo sastavljena je od krhotina. Neke su krhotine pouzdane, neke sporne, a neke su kasniji izum.

Gromovnik u bizantskoj kronici

Najstariji spomen potječe iz 6. stoljeća. Bizantski povjesničar Prokopije iz Cezareje zapisao je da Slaveni vjeruju u jednoga boga, stvoritelja munje, kojega smatraju gospodarom svega i kojemu prinose žrtve. Ime toga boga nije naveo. Većina istraživača misli da je riječ o Perunu, ali to je zaključak, a ne nešto što piše u izvoru.

Perunovo ime izravno se spominje tek nekoliko stoljeća kasnije, u staroruskoj Povijesti minulih ljeta, ljetopisu sastavljenom u Kijevu početkom 12. stoljeća. Prema ljetopisu, kijevski knezovi u 10. stoljeću potvrđivali su mirovne ugovore s Bizantom prisežući na svoje oružje i na Peruna, a uz njega se spominje i Volos, bog stoke.

Kijevsko svetište iz 980.

Najpoznatiji odlomak opisuje 980. godinu. Knez Vladimir, kaže ljetopis, postavio je na brežuljku iznad svog dvora kipove bogova: Peruna od drveta sa srebrnom glavom i zlatnim brkovima, te Horsa, Dažboga, Striboga, Simargla i Mokoš. Samo osam godina kasnije isti je Vladimir primio kršćanstvo, a kipove je dao srušiti.

Ovaj popis jedini je izravan izvor o skupini istočnoslavenskih bogova, ali i on je zapisan oko 130 godina nakon događaja, iz pera kršćanskog redovnika. Neki povjesničari čak sumnjaju da je izvorni tekst spominjao samo Peruna, a da su ostali bogovi dodani kasnije.

Bogovi Baltika

O zapadnim Slavenima, koji su živjeli uz Baltik i Labu, pisali su njemački kroničari 11. i 12. stoljeća, Thietmar iz Merseburga, Adam iz Bremena i Helmold, te danski povjesničar Saxo Grammaticus. Oni opisuju hramove i kipove s više glava, poput Svantevita u Arkoni na otoku Rügenu i Triglava u Szczecinu. Arkona je pala 1168.: danski kralj Valdemar I. i biskup Absalon osvojili su hramsku utvrdu, a stari hramovi na otoku su uništeni. Taj prizor prikazuje i slika na vrhu ovog članka, nastala sedam stoljeća kasnije.

I ovi su zapisi djelo pobjednika. Kroničari su opisivali ono što su vidjeli kao poganstvo koje treba nadvladati, pa su njihove riječi vrijedan, ali pristran izvor.

Perun, Veles i Mokoš

Od svih slavenskih bogova Perun je najbolje posvjedočen. Ime mu dolazi od stare slavenske riječi za grom, a mnogi ga istraživači povezuju s drugim indoeuropskim gromovnicima, poput nordijskog Thora i baltičkog Perkūnasa. Svetišta su mu bila na uzvisinama, a posvećen mu je bio četvrtak, kao i Thoru u germanskom svijetu.

Veles, ili Volos, bog je stoke i blaga, ali i vlažnog, niskog svijeta: dolova, blata i podzemlja. Mokoš je jedina božica s Vladimirova popisa. Ime joj se povezuje s riječju mokar, pa se smatra božicom vode, plodnosti i zemlje, ali o njoj nije sačuvana nijedna priča. Svi današnji opisi Mokoši su rekonstrukcije.

Mit o boju na nebu i zemlji

U 20. stoljeću ruski jezikoslovci Vjačeslav Ivanov i Vladimir Toporov iznijeli su smjelu pretpostavku: iza mnogih narodnih pjesama, poslovica i običaja krije se jedan stari mit. Gromovnik Perun s vrha svjetskog stabla progoni Velesa, koji mu je ukrao stoku ili ženu, a Veles se skriva u drveću, kamenju i vodi, sve dok ga gromovnik ne pogodi. Nakon boja s neba pada kiša i svijet se obnavlja.

U Hrvatskoj su tu misao razvijali jezikoslovac Radoslav Katičić, koji je iz hrvatskih i drugih slavenskih narodnih pjesama pokušao rekonstruirati odlomke starih svetih tekstova, i etnolog Vitomir Belaj, koji je tražio mitsku pozadinu hrvatskih narodnih običaja kroz godinu. Njihovi radovi vrlo su utjecajni, ali dio stručnjaka smatra da su takve rekonstrukcije nesigurne, jer se oslanjaju na kasnu građu i na tumačenje. Mit o Perunu i Velesu zato je znanstvena hipoteza, a ne sačuvana priča.

Tragovi u krajoliku

Ondje gdje tekstovi šute, ponekad govore imena. U Hrvatskoj se Perun zove vrh na Učki iznad Mošćenica i brdo u Poljicima iznad izvora Žrnovnice. Ime Voloskog kod Opatije često se povezuje s Volosom, a Mokošice kraj Dubrovnika s Mokoši. Ni takve veze nisu uvijek sigurne, jer ime može potjecati i od obične riječi iz koje je nastalo i ime božanstva.

Nakon pokrštavanja nastupilo je razdoblje koje istraživači zovu dvovjerjem: stara vjerovanja nisu nestala, nego su se dijelom preselila na svece. Ulogu gromovnika u narodnoj predaji preuzeo je sveti Ilija, a ulogu zaštitnika stoke sveti Vlaho. Tako je stara vjera nastavila živjeti, ali pod drugim imenima.

Krivotvorine i nova vjerovanja

Zanimanje za slavensku prošlost u 19. i 20. stoljeću rodilo je i krivotvorine. Najpoznatija je takozvana Velesova knjiga, tekst koji se predstavlja kao drevni zapis na drvenim pločicama, a koji znanstvenici smatraju krivotvorinom, najvjerojatnije iz sredine 20. stoljeća. Usporedno su nastali i pokreti koji danas obnavljaju slavensku vjeru kao živu religiju. I to je dio priče o slavenskoj mitologiji, ali ne treba ga miješati s onim što o staroj vjeri doista pišu izvori.