Svirač iz Hamelina

Hamelin, njemački Hameln, gradić je na rijeci Weser u Donjoj Saskoj. Svake godine turisti u njemu gledaju igrokaz o sviraču koji je grad oslobodio štakora i zatim, kad mu nisu platili, odveo svu djecu. Iza te bajke krije se zapis koji Hamelinci nikad nisu smatrali izmišljotinom.

Vitraj u crkvi

Najstariji poznati trag nestanka bio je vitraj u gradskoj Tržnoj crkvi, postavljen oko 1300. Prikazivao je svirača u šarenoj odjeći i djecu odjevenu u bijelo, a uz prikaz je bio natpis. Vitraj je uništen 1660., ali prema njegovim opisima i kasnijim crtežima rekonstruiran je izgled. Akvarel iz 1592., koji se pripisuje Augustinu von Moerspergu, smatra se kopijom prizora s tog prozora.

Prvi poznati tekst s datumom zapisan je oko 1440.–1450. na posljednjoj stranici jednog starijeg rukopisa iz Lüneburga. U njemu stoji da je na dan svetih Ivana i Pavla, 26. lipnja 1284., u Hamelin došao lijep mladić od trideset godina sa srebrnom sviralom i da je za njim otišlo 130 djece rođene u gradu. Odveo ih je do mjesta koje se zvalo Kalvarija, ili do brda Koppen, i ondje su nestala.

Gradski zapisi potvrđuju da su Hamelinci taj događaj pamtili kao stvaran. Zapis iz 1384. bilježi da je prošlo sto godina otkako su "naša djeca otišla", a grad je neke isprave datirao prema godinama od toga dana.

Kako su došli štakori

U najstarijim zapisima nema ni štakora ni nagrade. Taj se dio priče prvi put pojavljuje u kronici grofa Frobena Christopha von Zimmerna, sastavljenoj između 1559. i 1565. Otprilike u isto vrijeme na gradskim je vratima uklesan kamen koji spominje i svirača i štakore.

Godine 1602. i 1603. sagrađena je kuća koju danas zovu Kućom hvatača štakora. Na njezinu pročelju zlatnim je slovima zapisano da je 1284. na dan Ivana i Pavla svirač odveo 130 djece rođene u Hamelinu. Uz kuću prolazi ulica u kojoj se, prema predaji, od tada ne svira i ne bubnja, čak ni u svatovskim povorkama.

Priča je postala svjetski poznata kad su je braća Grimm 1816. uvrstila u zbirku njemačkih predaja, a engleski pjesnik Robert Browning 1842. objavio pjesmu o sviraču. Prije toga o njoj je pjesmu napisao i Goethe.

Što se moglo dogoditi

Istraživači uglavnom smatraju da iza legende stoji stvarni događaj, ali se ne slažu koji. Najviše pristaša ima objašnjenje da su "djeca" bila mladi ljudi iz grada koji su se odselili na istok. U 13. stoljeću njemački su doseljenici u velikom broju naseljavali Pomorje, Brandenburg, Moravsku i druge krajeve istočne Europe, a plemići i crkveni velikaši slali su posrednike da ih vrbuju. Svirač u šarenoj odjeći mogao je biti takav vrbovatelj.

Njemački jezikoslovac Jürgen Udolph podupro je tu pretpostavku proučavanjem imena mjesta. Pokazao je da se nazivi sela iz okolice Hamelina ponavljaju u nekim krajevima današnje sjeverne Njemačke i Poljske, kamo su se doseljenici selili. Kritičari primjećuju da se slična imena mogu objasniti i drugim seobama.

Druga objašnjenja povezuju nestanak s epidemijom, s nesrećom na rijeci Weser ili s odronom, a svirač bi tada bio lik smrti, kakav se pojavljuje u srednjovjekovnim prikazima mrtvačkog plesa. Neki su ga povezivali s plesnom manijom, poput one u Strasbourgu 1518., ili s dječjim pohodom poput onog iz 1212., kad su tisuće mladih iz Njemačke i Francuske krenule prema Svetoj zemlji. Spominje se i bitka u kojoj su mladići iz grada mogli poginuti.

Nijedan od tih prijedloga nije potvrđen ispravom iz 1284., jer se izvorni gradski zapisi iz tog vremena nisu sačuvali.