Princ Madoc i Velšani u Americi

Prema velškoj predaji, princ Madoc otplovio je 1170. na zapad i stigao u Ameriku tri stoljeća prije Kolumba. Kraljica Elizabeta I. dobila je tu priču kao dokaz engleskog prava na Novi svijet, a Thomas Jefferson tražio je od Lewisa i Clarka da potraže Indijance koji govore velški.

Ukratko

  • Prema predaji, Madoc, sin velškog kralja Owaina Gwynedda, 1170. otplovio je na zapad i osnovao koloniju u dalekoj zemlji, za koju se kasnije tvrdilo da je Amerika.
  • Najstariji puni zapis o Madocovu putovanju u Ameriku potječe iz 1559., a priču su engleski i velški pisci koristili kao dokaz prava Engleske na Novi svijet.
  • Od 17. do 19. stoljeća putnici su tražili "velške Indijance", a priča se na kraju vezala uz narod Mandana na rijeci Missouri.
  • Arheološki, jezični ni drugi dokazi o Madocu ni velškoj koloniji nisu pronađeni, pa većina povjesničara priču smatra mitom, ali ona ima i danas zagovornike.

Owain Gwynedd bio je stvaran i moćan velški kralj 12. stoljeća. Kad je umro 1170., među njegovim brojnim sinovima izbila je krvava borba za prijestolje. Prema kasnijoj predaji, jedan od sinova, Madoc, nije htio sudjelovati u bratoubilačkom ratu, nego je s bratom Rhiridom isplovio iz Llandrilla, današnjeg Rhos-on-Sea na sjeveru Walesa, prema zapadnom oceanu. Ondje je pronašao plodnu zemlju, ostavio u njoj stotinjak ljudi, vratio se po još doseljenika i s njima zauvijek otplovio.

Nijedan suvremeni izvor ne spominje Madoca među Owainovim sinovima. Velški pjesnici 12. i 13. stoljeća poznaju nekoliko ljudi tog imena, ali ne i moreplovca. Prvi pouzdan spomen Madoca koji "nije želio zemlju ni bogatstvo, nego more" nalazi se u pjesmi velškog pjesnika Maredudda ap Rhysa iz druge polovice 15. stoljeća, a ni ondje se ne kaže kamo je plovio.

Kraljičin pravni argument

Priča je postala važna u doba Elizabete I., kad su se Engleska i Španjolska sporile oko Novog svijeta. Humphrey Llwyd u kronici Cronica Walliae 1559. prvi je opširno napisao da je Madoc plovio na zapad i da je to bila zemlja koju su Španjolci kasnije nazvali svojom. Učenjak John Dee 1580. predao je kraljici spis u kojem tvrdi da je "lord Madoc, sin Owena Gwynedda" vodio koloniju u Floridu ili njezinu blizinu. Ako je Velšanin stigao u Ameriku prije Kolumba, a Elizabeta je potomak velških vladara, Engleska je imala starije pravo na novi kontinent.

David Powel u Historie of Cambria (1584.) i Richard Hakluyt u zbirci putopisa (1589.) proširili su priču. Kapetan John Smith, utemeljitelj kolonije Virginije, 1624. također je pisao o Madocu.

Potraga za velškim Indijancima

Kako su doseljenici upoznavali sve više indijanskih naroda, javljale su se priče o plemenu koje govori velški. Velečasni Morgan Jones tvrdio je u pismu iz 1686. da su ga 1669. zarobili Indijanci u Sjevernoj Karolini i poštedjeli kad su ga čuli kako govori velški. Povjesničar Gwyn Alfred Williams poslije je to pismo nazvao potpunom zbrkom, možda i namjernom podvalom. Ukupno je više od dvadeset plemena, stvarnih i neidentificiranih, proglašavano potomcima Madocovih ljudi.

Velšanin John Evans 1790-ih otputovao je uz rijeku Missouri dijelom i zato da pronađe velške Indijance, ali ih nije našao. Thomas Jefferson u pismu Meriwetheru Lewisu 22. siječnja 1804. spominje Velšane za koje se govori da žive "uz Missouri", a ni ekspedicija Lewisa i Clarka nije ih pronašla. Slikar George Catlin, koji je 1830-ih boravio među Mandanima, u knjizi iz 1841. iznio je pretpostavku da su oni Madocovi potomci: njihovi okrugli čamci od kože podsjećali su ga na velške korakle, a sela na europsku gradnju. Drugi putnici tog doba nisu kod Mandana primijetili ništa europsko.

Godine 1953. udruga Kćeri američke revolucije postavila je kod utvrde Morgan u zaljevu Mobile u Alabami ploču koja kaže da se ondje 1170. iskrcao Madoc i ostavio Indijancima velški jezik. Uprava parkova Alabame uklonila je ploču 2008.

Mit koji je preživio

Gwyn Alfred Williams u knjizi Madoc: The Making of a Myth (1979.) pratio je kako je priča rasla stoljećima, a povjesničari rane Amerike, poput Samuela Eliota Morisona, putovanje smatraju izmišljenim. Zagovornici ipak ističu da se ne može isključiti da je neki srednjovjekovni brod stigao preko Atlantika, kao što su to učinili Vikinzi oko 1000. godine. Madoc je u međuvremenu postao junak poezije, od dugog epa Roberta Southeyja iz 1805. do velških pjesama.

Kronologija

  1. 1170.: Umire velški kralj Owain Gwynedd; prema predaji, Madoc tada isplovljava na zapad.
  2. Druga polovica 15. stoljeća: Pjesnik Maredudd ap Rhys spominje Madoca, Owainova potomka, koji je volio more.
  3. 1559.: Humphrey Llwyd prvi opširno opisuje Madocovo putovanje na zapad.
  4. 1580.: John Dee predaje kraljici Elizabeti I. spis o Madocovoj koloniji.
  5. 1584.: David Powel objavljuje Historie of Cambria.
  6. 1686.: Morgan Jones piše o Indijancima koji su ga razumjeli na velškom.
  7. 1790-e: John Evans putuje uz Missouri tražeći velške Indijance.
  8. 1804.: Thomas Jefferson u pismu Meriwetheru Lewisu spominje Velšane uz Missouri.
  9. 1841.: George Catlin iznosi pretpostavku da su Mandani Madocovi potomci.
  10. 1953.: Postavljena je spomen-ploča kod utvrde Morgan u Alabami.
  11. 2008.: Ploča je uklonjena.

Ključne osobe

  • Owain Gwynedd: Velški kralj 12. stoljeća, prema predaji Madocov otac.
  • Humphrey Llwyd: Velški učenjak koji je 1559. prvi opširno opisao Madocovo putovanje.
  • John Dee: Elizabetinski učenjak koji je priču upotrijebio kao dokaz engleskog prava na Ameriku.
  • Morgan Jones: Svećenik koji je tvrdio da je sreo Indijance koji govore velški.
  • John Evans: Velški istraživač koji je uz Missouri tražio velške Indijance.
  • George Catlin: Američki slikar koji je Mandane smatrao Madocovim potomcima.
  • Gwyn Alfred Williams: Velški povjesničar koji je istražio kako je nastao mit o Madocu.

Što se zna

  1. Owain Gwynedd bio je stvaran velški kralj koji je umro 1170., ali nijedan suvremeni izvor ne spominje njegova sina Madoca moreplovca.
  2. Najstariji puni zapis o Madocovu putovanju na zapad potječe iz 1559.
  3. John Dee i drugi elizabetinski pisci koristili su priču kao dokaz engleskog prava na Novi svijet.
  4. John Evans i ekspedicija Lewisa i Clarka nisu pronašli Indijance koji govore velški.
  5. Arheološki i jezični dokazi o velškoj koloniji u Americi nisu pronađeni.

Što tvrde zagovornici

  • Predaja o Madocu starija je od Kolumba, jer je pjesnik Maredudd ap Rhys pisao o njemu u 15. stoljeću.
  • Vikinzi su oko 1000. godine stigli u Ameriku, pa je i srednjovjekovno velško putovanje preko Atlantika moguće.
  • Brojni neovisni izvještaji putnika govore o Indijancima koji su razumjeli velški ili su imali svjetliju kožu.
  • Mandanski okrugli čamci i utvrđena sela podsjećali su promatrače na velške korakle i europsku gradnju.

Što kažu kritičari

  • Pjesma iz 15. stoljeća ne kaže kamo je Madoc plovio, a priča o Americi pojavljuje se tek nakon Kolumba.
  • Elizabetinski pisci imali su politički razlog da priču o Madocu prikažu kao istinitu.
  • Izvještaji o velškim Indijancima proturječni su, odnose se na više od dvadeset različitih naroda i nijedan nije potvrđen.
  • Ni Evans ni Lewis i Clark nisu pronašli traga velškom jeziku, a arheolozi nisu našli velške predmete.

Otvorena pitanja

  • Postoji li stvarni srednjovjekovni moreplovac iz kojega se razvila priča o Madocu?
  • Zašto se predaja vezala baš uz Mandane?

Teorije

  • Madoc je lik iz predaje, a priča o Americi nastala je u 16. stoljeću iz političkih razloga
  • Neki velški moreplovac doista je isplovio na zapad, ali ne znamo kamo je stigao
  • Madoc je stigao u Ameriku i njegovi su se ljudi stopili s domorodačkim narodima

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Williams, G. A. (1979). Madoc: The Making of a Myth. London: Eyre Methuen.

Izvori

  • Williams, G. A. (1979). Madoc: The Making of a Myth. London: Eyre Methuen.
  • Madoc, Wikipedia