Podzemni grad Derinkuyu

Godine 1963. stanovnik kapadokijskog gradića probio je zid u svom podrumu i iza njega pronašao prolaz. Vodio je u grad duboko pod zemljom, s kapelama, stajama i zdencima, u kojem se moglo sakriti i do dvadeset tisuća ljudi.

Ukratko

  • Derinkuyu je podzemni grad u Kapadokiji u središnjoj Turskoj, isklesan u mekoj vulkanskoj stijeni na više razina do dubine od oko 85 metara.
  • Imao je zdence, ventilacijska okna, kapele, staje i spremišta, a ulazi su se mogli zatvoriti velikim kamenim kolutima; procjenjuje se da je mogao skloniti i do dvadeset tisuća ljudi sa stokom.
  • Grad je najviše proširen u bizantsko doba, kad su se kršćani skrivali od napada, a koristio se sve do početka 20. stoljeća.
  • Tko je počeo kopati i kada, ne zna se sigurno, jer iskopani prostor ne ostavlja materijal koji bi se lako mogao datirati.

Kapadokija je visoravan u središnjoj Anatoliji, prekrivena slojevima tufa, stijene nastale od vulkanskog pepela koji su prije milijuna godina izbacili okolni vulkani. Tuf je dovoljno mekan da se kleše običnim alatom, a na zraku se stvrdne. Zato su ljudi u Kapadokiji stoljećima klesali kuće, crkve i golubinjake u stijenama, a ispod zemlje i čitava naselja. Poznato je više desetaka podzemnih gradova, a Derinkuyu je najveći istraženi.

Prolaz iza podruma

Ime Derinkuyu na turskom znači "duboki zdenac". Grčko stanovništvo tog kraja zvalo ga je Malakopia, vjerojatno prema grčkoj riječi za "mekan", zbog stijene koja se lako kleše. Do 1923. u mjestu su zajedno živjeli muslimani koji su govorili turski i pravoslavni kršćani koji su govorili kapadokijski grčki. Te je godine grčko-turska razmjena stanovništva kršćane odvela u Grčku, a podzemni grad pao je u zaborav.

Godine 1963. jedan je stanovnik, obnavljajući kuću, probio zid u podrumu i iza njega pronašao prostoriju. Daljnje kopanje otkrilo je ulaz u mrežu hodnika. Kasnije je pronađeno više od šest stotina ulaza, od kojih su mnogi skriveni u podrumima kuća u gradiću iznad.

Grad na katove

Derinkuyu se spušta u više razina, do dubine od oko 85 metara. Hodnici su često uski i niski, tako da se kroz njih prolazi pognut i jedan po jedan, što je i olakšavalo obranu. Na pojedinim mjestima mogli su se zatvoriti velikim kamenim kolutima, nalik mlinskom kamenu, koji su se kotrljali iznutra. Svaka se razina mogla zatvoriti zasebno.

U gradu su bile staje, spremišta, kuhinje s pećima, preše za vino i ulje, blagovaonice i kapele. Na drugoj razini nalazi se prostrana dvorana sa svodom, za koju se navodi da je služila kao škola. Zrak je u dubinu dolazio kroz okomita ventilacijska okna. Jedno od njih, duboko oko 55 metara, služilo je i kao zdenac iz kojeg su vodu crpili i stanovnici na površini i oni skriveni ispod. Prema tvrdnjama koje se često ponavljaju, Derinkuyu je bio povezan s obližnjim podzemnim gradom Kaymaklı tunelom dugim osam do devet kilometara, ali taj tunel nije u cijelosti istražen.

Tko je počeo kopati

Najstariji pisani trag o ljudima koji žive pod zemljom u Anatoliji ostavio je grčki vojskovođa i pisac Ksenofont. U djelu Anabaza opisuje kako je oko 400. pr. Kr. s vojskom prolazio sela u Armeniji u kojima su kuće bile ispod zemlje, s ulazom poput zdenca, a ljudi i stoka živjeli su zajedno. To nije Kapadokija, ali pokazuje da je takav način stanovanja u regiji bio poznat.

Mnogi istraživači smatraju da su prve prostorije u Kapadokiji iskopali Frigijci, oko 8. ili 7. stoljeća pr. Kr., a neki pretpostavljaju da su počeci još stariji, iz doba Hetita. Problem je u tome što klesanje uklanja stijenu, a ne ostavlja slojeve kakve arheolozi inače datiraju. Prostorije su stoljećima proširivane i prepravljane, pa su tragovi najstarijih graditelja vjerojatno izbrisani. Kapele i grčki natpisi pouzdano potječu iz kršćanskog razdoblja.

Sklonište u nevolji

Grad je najviše proširen tijekom arapsko-bizantskih ratova, otprilike od 780. do 1180., kad su arapske vojske pustošile Kapadokiju, a mjesni kršćani skrivali se pod zemlju. U vrijeme mira ljudi su živjeli na površini, a u opasnosti su se vraćali u podzemlje, vjerojatno nekoliko dana ili tjedana. Podzemni gradovi koristili su se i za seldžučkih upada u 11. stoljeću i mongolskih upada u 14. stoljeću.

Sjećanje na to sačuvalo se do 20. stoljeća. Britanski jezikoslovac Richard MacGillivray Dawkins, koji je od 1909. do 1911. proučavao kapadokijski grčki, zapisao je da se nakon vijesti o pokolju u Adani 1909. velik dio stanovnika jednog sela sklonio u podzemne prostorije i nekoliko noći nije spavao na površini.

Grad zanima i inženjere, jer pokazuje kako se prostori iskopani u stijeni ponašaju kroz stoljeća. Ömer Aydan i Reşat Ulusay od 1996. na petoj i sedmoj razini Derinkuyua mjere temperaturu, vlagu i ponašanje okolne stijene te proučavaju kako na stabilnost grada djeluju voda, smrzavanje i potresi. Podzemni gradovi Kapadokije dio su UNESCO-ova dobra svjetske baštine "Nacionalni park Göreme i stjenovita nalazišta Kapadokije", upisanog 1985.

Kronologija

  1. Oko 8.–7. st. pr. Kr.: Prema raširenom mišljenju, Frigijci kopaju prve podzemne prostorije u Kapadokiji.
  2. Oko 400. pr. Kr.: Ksenofont opisuje podzemne kuće u Armeniji.
  3. Oko 780.–1180.: Grad se širi tijekom arapsko-bizantskih ratova.
  4. 11. i 14. st.: Podzemni gradovi služe kao sklonište od seldžučkih i mongolskih upada.
  5. 1909.: Stanovnici jednog kapadokijskog sela skrivaju se pod zemljom nakon vijesti o pokolju u Adani.
  6. 1923.: Razmjena stanovništva; grčki kršćani napuštaju Kapadokiju.
  7. 1963.: Stanovnik Derinkuyua otkriva prolaz iza zida u podrumu.
  8. 1985.: Kapadokija je upisana na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Ključne osobe

  • Ksenofont: Grčki vojskovođa i pisac koji je opisao podzemne kuće u Armeniji.
  • Richard MacGillivray Dawkins: Britanski jezikoslovac koji je zabilježio skrivanje u podzemlju 1909.
  • Ömer Aydan: Inženjer koji od 1996. prati stabilnost stijena u Derinkuyuu.

Što se zna

  1. Derinkuyu je isklesan u tufu i spušta se do dubine od oko 85 metara.
  2. Grad ima ventilacijska okna, zdenac dubok oko 55 metara, kapele, staje i spremišta.
  3. Ulazi i razine mogli su se zatvoriti velikim kamenim kolutima.
  4. Grad je proširen i korišten kao sklonište u bizantsko doba.
  5. Ponovno je otkriven 1963., kad je stanovnik probio zid u podrumu.
  6. Podzemni gradovi Kapadokije dio su UNESCO-ove svjetske baštine od 1985.

Otvorena pitanja

  • Tko je i kada iskopao prve prostorije Derinkuyua?
  • Koliko je dugo stanovništvo moglo izdržati pod zemljom?
  • Je li Derinkuyu doista povezan tunelom s Kaymaklıjem?
  • Koliko podzemnih gradova Kapadokije još nije otkriveno?

Teorije

  • Prve prostorije iskopali su Frigijci u 8. ili 7. stoljeću pr. Kr.
  • Kopanje je počelo još u doba Hetita, u drugom tisućljeću pr. Kr.
  • Grad je u biti djelo bizantskih kršćana, a starije su samo manje prostorije
  • Grad je rastao stoljećima, a svako ga je razdoblje proširilo za svoje potrebe

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori