Edinburški podzemni svodovi

Krajem 18. stoljeća Edinburgh je rastao, a stari grad na grebenu bio je od juga odvojen dubokom udolinom ulice Cowgate. Da bi povezali High Street sa sveučilištem na južnoj strani, gradski su oci odlučili sagraditi most. Zakon o mostu donesen je 1785., gradnja je počela u kolovozu iste godine, a South Bridge dovršen je 1788.

Most koji se ne vidi

South Bridge je vijadukt s devetnaest lukova, ali danas se vidi samo jedan, onaj iznad ulice Cowgate. Ostalih osamnaest lukova zazidano je iza zgrada koje su podignute uz most, jer je South Bridge zamišljen kao prva namjenski izgrađena trgovačka ulica u gradu. Da se iskoristi svaki prostor, u šupljinama ispod kolnika uređeni su podovi i prostorije. Nastalo je oko 120 svodova, veličine od dva do četrdeset četvornih metara.

U svodovima su bile radionice postolara i drugih obrtnika, skladišta trgovina s mosta i krčme. Ali most je građen na brzinu i njegova površina nikad nije bila zaštićena od vode. Kiša je procurila u svodove, pa su ih obrtnici počeli napuštati već oko 1795., a do 1820-ih otišli su gotovo svi.

Grad ispod grada

Prazne prostorije zauzeli su oni koji nisu imali kamo. Četvrt oko Cowgatea u to je vrijeme bila edinburška sirotinjska četvrt, a svodovi su postali dodatni smještaj za najsiromašnije. Uvjeti su bili teški: bez dnevnog svjetla, s lošim zrakom, bez tekuće vode i kanalizacije. U pojedinim prostorijama živjele su obitelji s više od deset članova, a svjetlo su davale svjetiljke na riblje ulje.

U svodovima su se odvijali i poslovi koji nisu smjeli na vidjelo. Edinburgh Evening Courant izvijestio je 1. srpnja 1815. da su carinici pod lukom mosta otkrili tajnu pecaru rakije koja je radila osamnaest mjeseci. Pravi ulaz bio je zazidan i ožbukan, a do pecare se dolazilo kroz otvor skriven iza rešetke kamina u jednoj spavaćoj sobi. Kasnije su nastale priče da su u svodovima noću skrivana tijela namijenjena prodaji anatomima, pa i da su se njima služili ubojice Burke i Hare, ali za to nema dokaza.

Pisanih zapisa o životu u svodovima gotovo nema. Ne zna se ni kad su zatvoreni: neki procjenjuju oko 1835., a drugi tek oko 1875. Zatim su desetljećima bili zatrpani ruševinama i zaboravljeni.

Ponovno otvaranje

Svodove je 1980-ih ponovno otkrio Norrie Rowan, bivši škotski reprezentativac u ragbiju, kad je naišao na tunel koji vodi do njih. Prema njegovu kazivanju, kroz taj je tunel 1989. pomogao rumunjskom ragbijašu Cristianu Răducanuu da pobjegne rumunjskoj tajnoj policiji i zatraži azil. Rowan i njegov sin Norman 1990-ih su ručno iznijeli stotine tona ruševina. Pri jednom iskopavanju sredinom 1980-ih pronađena su smetlišta s igračkama, bočicama lijekova i tanjurima, prvi materijalni dokaz da su ljudi u svodovima doista živjeli.

Danas se svodovi sjeverno od luka iznad Cowgatea koriste za ture duhova, a oni južno pretvoreni su u prostor za priredbe, koji za festivala Fringe u kolovozu ugošćuje desetke predstava dnevno.

Glasovi na snimci

Ture su donijele i prijave. Posjetitelji prijavljuju ono što se obično prijavljuje na mjestima s glasom ukletih: nagle promjene temperature, osjećaj nečije prisutnosti i prilike u polumraku. Svodove su snimale televizijske emisije o duhovima, među njima Most Haunted 2003. i Ghost Adventures, čije su ekipe tvrdile da su doživjele susrete s duhovima.

Godine 2009. ekipa BBC-ja snimala je emisiju u kojoj je glumac i voditelj Joe Swash sam proveo noć u svodovima. Na njegovu mikrofonu snimljeni su glasovi koje on sam nije čuo. Trajali su dvadesetak minuta i naglo prestali nakon nečega što zvuči kao dječja vika. Tonski su tehničari najprije pomislili na glasove iz obližnjih noćnih klubova, ali izvor nije utvrđen. Snimka je emitirana u siječnju 2010.

Pokus u svodovima

Psiholog Richard Wiseman i suradnici proveli su pokus na dva mjesta s glasom ukletosti: u palači Hampton Court kod Londona i u edinburškim svodovima. Sudionici su obilazili prostorije i bilježili gdje su doživjeli nešto neobično. Rezultati su objavljeni 2003. u časopisu British Journal of Psychology.

Neobična iskustva doista su se češće javljala u prostorijama koje su se smatrale ukletima, i to neovisno o tome jesu li sudionici unaprijed znali za njihov glas. Ali mjesta tih iskustava podudarala su se s mjerljivim osobinama okoline, među ostalim s kolebanjem lokalnog magnetskog polja i jačinom rasvjete. Autori su zaključili da bi barem dio prijava mogao biti odgovor ljudi na obične osobine prostora, a ne na duhove. Zagovornici paranormalnog tumačenja odgovaraju da pokus ne objašnjava sve iskaze, a pogotovo ne snimke glasova.