Rudinske glave

Pod krovom male benediktinske opatije na Psunju nekoć je stajalo dvadesetak kamenih lica, izbuljenih očiju i iskrivljenih usta. Stoljećima su ih seljaci iz okolnih sela ugrađivali u svoje kuće, a povjesničari umjetnosti i danas ne znaju koga prikazuju ni tko ih je isklesao.

Ukratko

  • Na Rudini, visoravni na obronku Psunja sjeverozapadno od Požege, stajala je u 12. stoljeću benediktinska opatija svetog Mihovila, uništena u osmanskim provalama.
  • S njezine crkve sačuvano je dvadesetak kamenih konzola s ljudskim i životinjskim glavama, najveća skupina romaničke figuralne skulpture u kontinentalnoj Hrvatskoj.
  • Glave su vrlo izražajne, s licima koja pokazuju strah, šok i zbunjenost, a nemaju izravnih uzora u bližoj okolici.
  • Stručnjaci se ne slažu koga glave prikazuju, tko ih je isklesao i odakle je došao uzor; prevladava mišljenje da su bile zaštitne maske pod strehom crkve.

Rudina leži iznad sela Čečavca, na rubu Požeške kotline, koju su srednjovjekovni pisari zvali Zlatnom dolinom. Na visoravni obrasloj šumom vide se ostaci zidova benediktinske opatije svetog Mihovila. U Gradskom muzeju Požega čuvaju se kamene glave koje su postale simbol muzeja i cijelog kraja.

Opatija na brijegu

Arheološki muzej u Zagrebu navodi da se ime Rudina u ispravama prvi put spominje 1210., a opatija svetog Mihovila u povelji kralja Bele IV. iz 1250. Gradnja se datira u drugu polovicu 12. stoljeća, ali neki istraživači misle da je opatija starija. Na Rudini je pronađen ulomak natpisa na glagoljici na kojem je jezikoslovac Valentin Putanec 1977. pročitao godinu 1129. i protumačio je kao godinu osnutka.

Opatija nije bila velika. Povjesničar umjetnosti Vjekoslav Jukić opisuje sklop od otprilike 30 puta 40 metara: trobrodnu crkvu dugu četrnaestak metara s tri apside, klaustar i samostanske zgrade, a pedesetak metara zapadno i manju crkvu s jednom apsidom. Prema Arheološkom muzeju, opatija je stradala u osmanskoj provali sredinom 15. stoljeća, a prestala je djelovati 1536. Na kartama 18. stoljeća mjesto se zove Rudina-grad, bez spomena samostana. Došljaci koji su se poslije naseljavali u okolici služili su se ruševinama kao kamenolomom.

Glave iz seoskih zidova

Tako su glave i stigle do muzeja. Većina je, navodi Arheološki muzej u Zagrebu, skupljena po okolnim selima, gdje su bile ugrađene u kuće i druge zgrade, a samo su četiri pronađene u iskopavanjima pokraj apsida crkve. Lokalitet je opisan 1906., a glave su stručnjacima poznate od sredine 20. stoljeća. Anđela Horvat napisala je 1962. rad u kojem Rudinu naziva ključnim problemom romanike u Slavoniji i datira skulpturu oko 1200. Tri ulomka s Rudine izložena su 1971. u Parizu i Sarajevu i privukla su veliku pozornost.

Gradski muzej Požega istraživao je lokalitet 1980. i od 1986. do 1989., Institut za arheologiju od 2001. do 2003., a od 2013. revizijska istraživanja vodi Služba za arheološku baštinu Hrvatskog restauratorskog zavoda. Pri novijim istraživanjima pronađena je još jedna glava. Antropolog Mario Novak 2013. objavio je analizu ljudskih kostiju iz samostanskog groblja, a povjesničar Stanko Andrić 2020. monografiju o opatiji.

Brojevi se razlikuju od izvora do izvora. Arheološki muzej u Zagrebu govori o osamnaest poznatih glava, od kojih je jedna u tom muzeju, jedna u privatnoj zbirci, a ostale u Požegi. Jukić 2015. broji dvadeset glava, od kojih je devetnaest na konzolama: većina prikazuje pojedinačna lica, jedna dva, jedna tri lica, jedna životinju, a tri cijele ljudske likove.

Lica straha

Glave su prvotno bile obojene i stajale su pod vijencem strehe na apsidama crkve. Lica su isklesana u tvrdim, kockastim oblicima, prekrivena urezanim valovitim crtama. Petnaest ih ima bademaste oči, ostale okrugle. Jukić ističe da nijedna usta nisu ista i da lica izražavaju širok raspon emocija, od straha do šoka i zbunjenosti.

Starija literatura opisivala ih je kao rustične i "izvan glavnih tokova". Bogdan Mesinger 2002. razvrstao ih je u šest skupina prema majstorima, a Vladimir Peter Goss poslije je opisao šest "ruku" radionice, od Majstora glava do Majstora oštrih bridova. Jukić zaključuje da je riječ o jednoj radionici s nekoliko majstora pod vodstvom jedne snažne osobnosti.

Svetac, djevojčica ili čuvar

Koga glave prikazuju, pitanje je bez sigurnog odgovora. Samo jedan lik ima aureolu, pa Jukić smatra da konzole nisu prikazivale vjerske prizore. Arheolog Željko Tomičić predložio je da glava poznata kao "Djevojčica" prikazuje svetog Mihovila, zaštitnika opatije. Jukić misli da je Mihovil prije klečeći lik s aureolom, smirena pogleda, u odjeći nalik rimskom vojniku. Životinjska glava s rogovima mogla bi biti vol ili ovan, a ne Božje janje.

Najšire prihvaćeno tumačenje odnosi se na njihovu ulogu. Glave pod strehom bile su, piše Jukić, antropomorfne maske koje snažnim izrazom štite crkvu i redovnike od svjetovnih opasnosti i upozoravaju one koji im prilaze. Isto se susreće u cijeloj romaničkoj Europi.

Teže je odgovoriti odakle je došao uzor. Jukić nalazi slične pojedinosti na katedrali u Pečuhu, u čijoj je biskupiji Rudina bila, i u benediktinskim opatijama Somogyvár, Jásd i Rakovac, ali nijedna sličnost nije čvrsta. Bliže su mu konzole na crkvama u Engleskoj i Normandiji, poput Kilpecka, Readinga i Cumnora. Predlaže da je vezu mogao donijeti neki opat sa zapada koji je znao kako treba izgledati ugledna opatija, a domaćim majstorima prepustio izradu. Tomičić je primijetio da su majstori znali klesati, ali nisu bili vični kamenu, a Jukić odatle pretpostavlja da su to mogli biti rezbari u drvu, što bi objasnilo spoj izražajnosti i nespretnosti. Jukić u Rudini čak naslućuje "dah starih, pretkršćanskih vremena".

Kronologija

  1. 1129.: Godina koju je Valentin Putanec pročitao na glagoljskom ulomku s Rudine i protumačio kao godinu osnutka.
  2. druga polovica 12. stoljeća: Prema Arheološkom muzeju u Zagrebu, gradi se opatija svetog Mihovila.
  3. 1210.: Ime Rudina prvi se put spominje u ispravama.
  4. 1250.: Opatija se spominje u povelji kralja Bele IV.
  5. sredina 15. stoljeća: Opatija strada u osmanskoj provali.
  6. 1536.: Opatija prestaje djelovati.
  7. 1906.: Lokalitet je opisan u stručnoj literaturi.
  8. 1962.: Anđela Horvat objavljuje rad o Rudini kao ključnom problemu romanike u Slavoniji.
  9. 1980. i 1986.–1989.: Gradski muzej Požega istražuje opatiju.
  10. 2013.: Počinju revizijska istraživanja Hrvatskog restauratorskog zavoda.
  11. 2020.: Stanko Andrić objavljuje monografiju o opatiji.

Ključne osobe

  • Anđela Horvat: Povjesničarka umjetnosti koja je 1962. Rudinu nazvala ključnim problemom romanike u Slavoniji.
  • Vladimir Peter Goss: Povjesničar umjetnosti koji je razvrstao rudinske glave prema majstorima radionice.
  • Vjekoslav Jukić: Povjesničar umjetnosti koji je 2015. usporedio rudinsku skulpturu s europskom romanikom.
  • Željko Tomičić: Arheolog koji je predložio da "Djevojčica" prikazuje svetog Mihovila.
  • Stanko Andrić: Povjesničar, autor monografije o opatiji iz 2020.

Što se zna

  1. Na Rudini su ostaci benediktinske opatije svetog Mihovila, spomenute u povelji iz 1250.
  2. Opatija je stradala u osmanskim provalama i prestala djelovati 1536.
  3. Sačuvano je osamnaest do dvadeset kamenih glava, većinom konzola, najveća skupina romaničke figuralne skulpture u kontinentalnoj Hrvatskoj.
  4. Glave su bile obojene i stajale su pod strehom apsida, a većina je skupljena iz okolnih sela.
  5. Datiranje skulpture kreće se od prve polovice 12. stoljeća do oko 1200.

Otvorena pitanja

  • Koga prikazuju rudinske glave: svece, redovnike, darovatelje ili zaštitne maske bez određenog identiteta?
  • Tko je bio majstor radionice i odakle je došao uzor?
  • Je li godina 1129. na glagoljskom ulomku doista godina osnutka opatije?
  • Koliko je glava još ugrađeno u zidove kuća u okolnim selima?

Teorije

  • Glave su bile zaštitne maske koje su izrazom tjerale zlo od crkve, kao na mnogim romaničkim crkvama u Europi.
  • Glave su individualizirani prikazi stvarnih ljudi, redovnika ili darovatelja opatije.
  • Uzor je donio opat ili redovnik sa zapada Europe, a izveli su ga domaći majstori, možda rezbari u drvu.

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori