Schäferova ekspedicija u Tibet

Ernst Schäfer je s 25 godina već bio poznat istraživač. Rođen 1910. u Kölnu, studirao je zoologiju i kao ornitolog sudjelovao u dvije američke ekspedicije Brookea Dolana u zapadnu Kinu i na rubove Tibeta, 1931. i 1934.–1936. Knjige o tim putovanjima donijele su mu slavu. Član SS-a postao je 1933.

Himmlerovi uvjeti

Heinrich Himmler, zapovjednik SS-a, zainteresirao se za Schäfera kad je ovaj planirao novu ekspediciju. Himmler je volio azijsku mistiku i bio sklon pseudoznanstvenim idejama, među njima Hörbigerovoj "teoriji svjetskog leda", a vjerovao je i tvrdnjama rasnih teoretičara da su drevni "Arijci" nekoć osvojili velik dio Azije. Želio je da ekspedicija ide pod okriljem Ahnenerbea i da se bavi i tim temama.

Schäfer je imao drukčije ciljeve. Odbio je u tim uključiti Edmunda Kissa, zagovornika teorije svjetskog leda, i postavio uvjete kojima je htio sačuvati znanstvenu slobodu. Ahnenerbe zato ekspediciju nije financirao. Himmler je ipak pristao biti pokrovitelj, ali uz uvjet da svi članovi budu u SS-u. Prema istraživanju Isrun Engelhardt, većinu novca Schäfer je skupio sam, od udruženja njemačke industrije za oglašavanje, velikih tvrtki, Njemačke zaklade za istraživanje i svog američkog prijatelja Dolana.

Tim je bio mlad: geofizičar Karl Wienert, tehnički voditelj Edmund Geer, entomolog i snimatelj Ernst Krause te antropolog Bruno Beger, učenik rasnog teoretičara Hansa F. K. Günthera. Beger je u prijedlogu ekspedicije napisao da želi proučavati "rasnu" sliku tog područja i tragove "nordijske rase".

Put do Lhase

Ekspedicija je 21. travnja 1938. isplovila iz Genove prema Indiji. Britanske vlasti, koje su nadzirale pristup Tibetu, nisu joj bile sklone, osobito nakon što je nacističko glasilo objavilo vijest o "SS-ekspediciji". Himmler se obratio britanskom admiralu Barryju Domvileu, simpatizeru nacista, i ekspediciji je dopušteno ući u Sikkim. Britanski predstavnik Basil Gould opisao je Schäfera kao zanimljivog, snažnog, nestalnog i učenog, ali tašta do djetinjastosti.

Od lipnja do prosinca 1938. tim je istraživao Sikkim, skupljao ptice, kukce i biljke i mjerio zemljin magnetizam. U prosincu je tibetska vlada pozvala Schäfera u Lhasu, uz uvjet da u Tibetu ne ubijaju životinje zbog vjerskih osjećaja stanovnika. Ekspedicija je u Lhasu stigla 19. siječnja 1939.

U Lhasi su proveli dva mjeseca. Schäfer se nekoliko puta sastao s regentom Retingom Rinpocheom, koji je upravljao zemljom dok je novi dalaj-lama bio dijete. Snimili su proslave tibetske Nove godine, kada su u grad stizale desetine tisuća hodočasnika. U ožujku su krenuli prema Gyantseu i Shigatseu, gdje su ih dočekale tisuće ljudi. U kolovozu 1939. vratili su se u Njemačku, nekoliko tjedana prije početka Drugog svjetskog rata, noseći pisma tibetskog regenta Hitleru.

Ptice, sjeme i mjere glava

Rezultati su bili golemi. Ekspedicija je donijela tisuće ptičjih i životinjskih uzoraka, žive životinje, stotine sorti ječma, pšenice i zobi, cijeli tibetski kanon Kangyur od 108 svezaka, geomagnetska mjerenja, mnogo fotografija i film koji je 1943. prikazan pod naslovom Geheimnis Tibet (Tajna Tibeta). Sjeme je kasnije završilo u institutu SS-a za biljnu genetiku kraj Graza, gdje se trebalo koristiti za uzgoj otpornih žitarica za okupirani istok Europe.

Bruno Beger izmjerio je 376 ljudi, uzeo otiske prstiju i dlanova od još 350 i napravio odljeve glava i lica 17 osoba. Tibetancima se pritom predstavljao i kao liječnik i dijelio lijekove. Ta su mjerenja bila dio rasne antropologije, discipline koja je u Trećem Reichu služila razvrstavanju ljudi na "više" i "niže" i opravdavanju progona. Beger je nekoliko godina poslije, 1943., u Auschwitzu izabrao zatočenike koji su ubijeni za zbirku kostura sveučilišta u Strasbourgu, zbog čega je 1971. osuđen.

Čista znanost ili ideologija

O tome što je ekspedicija bila, povjesničari se razilaze. Isrun Engelhardt, koja je objavila fotografije ekspedicije, smatra da je ona bila uglavnom znanstvena i da joj je kasnija slika zamućena poviješću razdoblja. Britanski pisac Christopher Hale odgovara da, iako "nacistička ornitologija" ne postoji, antropologija i medicina u Trećem Reichu nisu bile nevine, a Begerova mjerenja pokazuju da je ekspedicija nosila i ideološki cilj. Američki novinar Karl E. Meyer tvrdio je da su se kartirali i prolazi koji bi mogli poslužiti za akcije protiv britanske Indije, za što nema jasne potvrde.

Prema kasnijem iskazu američkim obavještajcima iz 1946., Schäfer je nakon povratka Himmleru predložio novu ekspediciju u Tibet u slučaju rata, kojom bi se Tibet pridobio za Njemačku. Plan nikad nije ostvaren. Schäfer je 1943. dobio vlastiti institut za istraživanje unutarnje Azije u sklopu Ahnenerbea. Nakon rata bio je interniran, a 1949. oslobođen odgovornosti za ratne zločine. Radio je u Venezueli i kasnije kao kustos prirodoslovnog muzeja u Hannoveru. Umro je 1992.

Kako je nastala legenda

Poslije rata, a osobito od 1960-ih, ekspedicija je postala jezgra legendi. Pisci su tvrdili da su nacisti u Tibetu tražili podzemna kraljevstva Šambalu i Agartu, tajne izvore energije ili izgubljenu domovinu "Arijaca", da su tibetski redovnici surađivali s Hitlerom i da su 1945. u ruševinama Berlina pronađena tijela Tibetanaca u njemačkim odorama. Engelhardt je takve priče opisala kao mit 20. stoljeća: ne potvrđuju ih ni dokumenti ni dnevnici članova ekspedicije.

Godine 2012. pojavila se još jedna priča: o kipu budističkog božanstva isklesanom iz meteoritskog željeza, za koji se tvrdilo da ga je donijela Schäferova ekspedicija. Analiza je potvrdila da je metal doista meteoritskog podrijetla, ali dokaza da je kip ikad bio u rukama ekspedicije nema.