Škocjanske jame i podzemna rijeka Reka

Na kraju stjenovitog klanca, otprilike četiri kilometra dugog, Reka se zaustavlja pred golemim zidom i ulazi pod zemlju. Park Škocjanske jame opisuje taj slijepi dol kao najveći u Sloveniji. Voda koja se ovdje izgubi iz vida ima pred sobom dugo putovanje kroz vapnenac.

Rijeka koja nestaje

Reka izvire ispod visoravni Snežnik i ima otprilike pedeset i pet kilometara površinskog toka. Kad stigne na krš, ne samo da produbljuje korito eroziom nego vapnenac i otapa. Prije nekoliko stotina tisuća godina, u donjem pleistocenu, strop špilje se urušio dvjestotinjak metara od ponora i nastale su dvije velike vrtače: Velika dolina duboka do 165 metara i Mala dolina duboka 120 metara. Između njih ostao je prirodni most, ostatak izvornog stropa. Iznad jama leži selo Škocjan, a pokraj kuća je još jedan ulaz u podzemlje, devedeset metara duboka provalija Okroglica.

U dnu Velike doline rijeka konačno nestaje. Svi poznati prolazi u jamama zajedno imaju oko šest kilometara, a razlika visine između najvišeg ulaza (Okroglica) i najnižeg mjesta koje je čovjek dosegao, sifona, iznosi 205 metara. Šumeča jama (Šumeča jama), dio u kojem teče rijeka, dugačka je oko tri i pol kilometra, široka od 10 do 60 metara i viša od sto metara.

Najveća je Martelova dvorana: 308 metara duga, u prosjeku 89 metara široka, 106 metara visoka, a najviša točka stropa nalazi se 146 metara iznad korita rijeke. Obujam joj je 2,2 milijuna kubičnih metara. Kanjon završava razmjerno malim sifonom koji ne može propustiti sav val vode nakon jake kiše, pa razina vode u jami može porasti i za više od sto metara.

Što su znali antički pisci

Najstarije pisane vijesti o Škocjanskim jamama potječu iz antike. Park navodi da je Posidonije iz Apameje (135. – 50. pr. Kr.) zapisao da rijeka Timav izvire u planinama, pada u ponor, a nakon što otprilike 130 stadija teče pod zemljom, izbija uz more. Jame se nalaze i na najstarijim tiskanim kartama, poput Lazius-Ortelijeve iz 1561. i Mercatorova atlasa iz 1637. Janez Vajkard Valvasor 1689. u djelu Slava vojvodine Kranjske opisuje ponor Reke i njezin podzemni tok.

Prvi pokus praćenja toka vode park u svojoj kronologiji bilježi još 1599., pod imenom Imperato. U 19. stoljeću cilj je bio praktičan: pokušati pratiti Reku kako bi se Trst opskrbio pitkom vodom. Jakob Svetina 1839. i 1840. stigao je do trećeg slapa, a Adolf Schmidl s rudarima iz Idrije 1851. i 1852. otprilike pola kilometra dalje; nagli porast rijeke odnio im je opremu i tri čamca.

Trojica i domaći ljudi

Pravi zaokret donijelo je 1884., kad je trščanska sekcija Njemačkog i Austrijskog planinarskog društva osnovala speleološki odsjek. "Špiljska trojka" Anton Hanke, Jožef Marinitsch i Friedrich Müller, uz pomoć mještana poput Jože Antončiča i braće Cerkvenik, sustavno je napredovala uz rijeku. Šesti slap, "ključni problem istraživanja", savladali su prve godine, a četrnaesti u Hankeovu kanalu 1887. Godine 1890. otkrili su Martelovu dvoranu, a 5. listopada iste godine stigli su do obale Mrtvog jezera, gotovo 1700 metara dalje od ponora. Tiha jama otkrivena je 1904., kad su se četiri mještanina popela šezdesetmetarskom stijenom Müllerove dvorane. Tek 15. rujna 1991. speleolozi i ronioci Janko Brajnik i Samo Morel preplivali su sifon Marchesettijeva jezera i otkrili nove prolaze s podzemnom rijekom.

Ljudi su ovdje živjeli i prije: u Tominčevoj špilji nađeno je najmanje deset kostura mladih ljudi s grobnim prilozima, iz razdoblja koje se procjenjuje na 3000. – 1700. pr. Kr., vjerojatno najstarije otkriveno grobište na Krasu. U ponoru Mušja jama kraj Škocjana arheolozi su pronašli više od 600 metalnih predmeta iz razdoblja od 12. do 8. stoljeća pr. Kr.

Kamo teče voda

Kad se kaže da Reka izlazi na izvorima Timave, to se temelji na više nizova dokaza. Rad Franca Gabrovšeka i Boruta Perica iz 2006. navodi da je podzemni tok Reke između Škocjanskih jama i izvora Timave dosad dosegnut u pet špilja, od kojih su dvije nedavno otkrivene u Sloveniji. Mjerenja razina vode pokazala su brz prolaz poplavnog vala dobro razvijenim sustavom kanala. Metka Petrič i suradnici 2020. ubrizgali su uranin u potok u špilji pokraj trase nove pruge Divača – Koper i dokazali smjer tečenja prema vodonosničkom sustavu Reka – Timav te dalje prema izvorima Timave. Vršne brzine u dobro povezanim kanalima Reke – Timava dosezale su do 88 metara na sat.

Isti rad bilježi i da se u južnijem dijelu istraživanog područja nalazi širi pojas grananja između izvora Osapska Reka i Boljunec/Bagnoli: oko 25 posto bojila izašlo je kroz prvi, a oko 5 posto kroz drugi izvor. To pokazuje da podzemni krš nije jedna cijev nego mreža, i da put vode ovisi o mjestu i uvjetima.

Dokazi za i protiv

Jedan glavni podzemni kanal

• U prilog: Posidonijev antički zapis o rijeci koja ponire i uz more opet izbija, te obojena voda i mjerenja potvrđuju glavni smjer od Škocjana prema izvorima Timave.
• U prilog: Gabrovšek i Peric dosegnuli su podzemni tok Reke u pet špilja između Škocjana i Timave, a mjerenja pokazuju brz prolaz poplavnog vala dobro razvijenim sustavom kanala.
• Protiv: Između tih špilja nitko nije prošao cijelim putem; od 34 kilometra poznato je samo nekoliko točaka.
• Protiv: Isti dio Krasa ima i zone grananja, pa jedna cijev ne mora objašnjavati sve što se u vodi mjeri.

Mreža razgranatih tokova

• U prilog: Petrič i suradnici u istom području Krasa bilježe pojas grananja u kojem bojilo izlazi na dva izvora, Osapska Reka (oko 25 posto) i Boljunec/Bagnoli (oko 5 posto).
• U prilog: U istom radu u međuspilji Jama 1 v Kanjaducah vraćeno je oko 74 posto ubrizganog uranina, pa preostali dio nije ondje izmjeren.
• Protiv: Dokazano grananje odnosi se na susjedno područje oko izvora Osapska Reka i Boljunec, a za sam put Reke prema Timavi radovi govore o glavnom smjeru.
• Protiv: Tragač u špilji pokraj trase pruge pokazao je tečenje uglavnom prema izvorima Timave, ne prema više izlaza.

Još nešto nije razjašnjeno

• U prilog: U jamama je poznato oko šest kilometara prolaza, a podzemni tok ima 34 kilometra; ostalo se zaključuje iz bojila, mjerenja i nekoliko špilja.
• U prilog: Sifoni i poplave otežavaju istraživanje; tek 1991. su ronioci prošli sifon Marchesettijeva jezera i našli nove prolaze.
• Protiv: Glavni smjer, od ponora do izvora Timave, potvrđen je više puta i različitim metodama.
• Protiv: Otvorena pitanja odnose se na pojedinosti puta, a ne na to kamo rijeka odlazi.