Hrvatska narodna praznovjerja

Zbornik iz 1896.

Prvi svezak Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena izašao je 1896. u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, kao prvi hrvatski etnološki časopis. Uređivao ga je filolog Ivan Milčetić, rodom s otoka Krka, a od 1897. do 1901. Antun Radić. Radić je u drugom svesku objavio Osnovu za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu, upute koje su župnici i učitelji dobili da sami zapisuju običaje i vjerovanja svojih sela. Zapisi su uz svaki podatak navodili mjesto i ime zapisivača.

Vještice i more

U prvom svesku Milčetić je u odjeljku "Vjera u osobita bića" skupio vjerovanja iz više krajeva. Za dubašljansko područje na Krku zapisao je kako se vještice i more mogu prepoznati: tko bi na Božić noću u crkvi, dok je puna ljudi, opasao crkvu prediom uz samo tlo, tako da to nitko ne opazi, i ispod praga zakopao žličicu koju je sam izradio od bršljana, vještice i more ne bi mogle izaći iz crkve. Kad bi se prekinula pređa, one bi otišle, a tko ih je htio osramotiti, mogao se spasiti samo odlaskom brodom, jer morem vještice prelaze samo u ljusci jajeta.

Vještica je, prema istom zapisu, u zaključanu sobu ulazila kroz rupicu na ključanici. Moru, koja je "neka vrsta viške" i noću siše djeci krv ili mlijeko, odbijao se salamunski čvor načinjen uljem sa zvona na vratima spavaće sobe ili metla postavljena naopako iza vrata. Uhvaćena mora bi, da bi je pustili, obećala da će sutradan doći tražiti soli, pa bi svatko doznao tko je ona. U Vrhgorcu su joj, prema zapisu iz tog kraja, obećavali "dati sjutra soli", a ako bi se sumnjalo u neku ženu, vezali bi komoštre: ako je doista mora, ne može otići.

U Vrbovi u Slavoniji, prema zapisu iz tog mjesta, tko je želio vidjeti vještice, počeo bi na svetu Luciju, 13. prosinca, izrađivati podnožnjak, a do Badnjaka morao bi ga dovršiti. Na polnoćki bi s njega vidio sve vještice s nagrđenim licem, a malodušan bi pobjegao iz crkve. Vješticu koja kravi oduzima mlijeko trebalo je otkriti cijelom, neizrezanom bundevom koja se izdubi, probode čavlima i objesi u dim da se suši: toj ženi tada bi se zaustavila voda i morala bi moliti za oproštenje i vratiti kravi mlijeko.

Smrt u Otoku

Josip Lovretić, rođen 1865. u Otoku kraj Vinkovaca, kasnije župnik, u trećem je svesku (1898.) opisao običaje svoga sela. Za bolesnika koji ne može umrijeti znalo se mijenjati mjesto u kući, vaditi perje ispod njega jer da se na patkinu perju ne može umrijeti, a u kupelj mu se stavljala debela tikva ili brezove šibe da prije umre. Malo dijete koje ne može ni ozdraviti ni umrijeti nosilo se u polje kad je pun mjesec uz riječi: "Mjeseče, ili ovu tikvu nalij, ili razbij."

Kad bi netko umro, otvorio bi se prozor da duša izađe, pa bi se svi prozori zatvorili. Ogledala su se okretala naopako da se pokojnik ne vidi u njima i ne vrati po svoju sliku. Na satu se zaustavljalo klatno da se ne bi ravnao po njemu i hodao od groblja do kuće. Mačke i psi zatvarali su se da ne prođu ispod mrtvaca, jer bi on postao vukodlak. Muški su skidali šešire jer su Otočani žalili gologlavi, a pokojnik nije smio nositi ni cipele ni kožni remen da se ne bi vraćao. Kruhova za sprovod morao je biti neparan broj, i neparan broj ukopnika, tri, pet ili sedam, da u kući iduće godine nitko ne umre. Ako je za kratko vrijeme umrlo dvoje ukućana, vjerovalo se da će doskora i treći, pa su stare žene vezale čvorove na ukućanima da se smrt zaveže.

Obrana "praznovjerja" 1898.

U istom svesku Antun Radić u prilogu "Žive starine" prosvjeduje protiv hajke na "praznovjerje" i narodno vjerovanje, koje, piše, napadaju i u ime napretka znanosti i u ime drugog vjerovanja. Kao primjer uzima upravo Lovretićev zapis o nošenju djeteta mjesecu. U župnoj knjižnici u Gornjoj Stubici čuva se knjiga liječnika Levinusa Lemniusa iz Zierikzeea, tiskana 1564. u Antwerpenu. Lemnius u njoj piše da bolesnici koje muči višak tjelesnih sokova, poput upale pluća ili vodene bolesti, umiru uz punu mjesečinu i plimu, a iscrpljeni uz mladi mjesec i oseku. Tikve doduše ne spominje, primjećuje Radić, ali je "naše Otočane" ipak sjajno obranio. Zaključuje da bi se pri osuđivanju narodnih zabluda trebalo gledati opći razvoj ljudskog mišljenja i imati manje vjere u posljednju riječ znanosti.

Što o tome kaže etnologija

Hrvatska enciklopedija bilježi da su moderna etnologija i kulturna antropologija napustile pojam praznovjerja jer ovisi o prosudbi onoga tko gleda: ono što jedan naziva pravom vjerom, drugi zove "pukim praznovjerjem". Umjesto toga hrvatska etnologija govori o pučkim ili narodnim vjerovanjima i o opreci kršćansko prema nekršćansko.