Vukodlak

Riječ vukodlak složena je od vuk i stare riječi dlaka, pa doslovno znači onaj koji ima vučju dlaku ili kožu. Slična riječ postoji u gotovo svim slavenskim jezicima. U češkom je to vlkodlak, u poljskom wilkołak, u ruskom volkolak. Iza svih njih stoji ista ideja: čovjek koji se, svojom ili tuđom voljom, pretvara u vuka.

Ono što je zanimljivo za naše krajeve jest da se značenje te riječi na jugu slavenskog svijeta promijenilo. Vukodlak je kod južnih Slavena često postao povratnik iz groba, ono što danas zovemo vampirom.

Čovjek koji postaje vuk

Najstariji zapis o ljudima koji se pretvaraju u vukove ostavio je grčki povjesničar Herodot u 5. stoljeću prije Krista. Pisao je o narodu Neura, koji je živio negdje sjeverno od Skita. Skiti i Grci koji su ondje živjeli tvrdili su da se svaki Neur jednom godišnje na nekoliko dana pretvara u vuka, a zatim opet u čovjeka. Sam Herodot je napisao da u to ne vjeruje. Neki istraživači misle da je riječ o obredu u kojem su se ljudi odijevali u vučje kože.

Grčki mit pripovijeda o arkadskom kralju Likaonu, kojega je Zeus pretvorio u vuka, a u Satirikonu rimskog pisca Petronija jedan lik na gozbi pripovijeda kako se njegov prijatelj kraj puta skinuo i pretvorio u vuka. Vjerovanje je dakle staro koliko i europska književnost.

Vukodlaci kod Slavena

Kod Slavena se vjerovalo da se čarobnjak može pretvoriti u vuka izgovarajući čarolije i preskačući ili prolazeći kroz začarane predmete. Da bi se vratio u ljudski oblik, morao je iste radnje ponoviti obrnutim redom. Drugi su postajali vukodlaci protiv svoje volje: zbog kletve, grijeha roditelja ili čarolije vještice. Česta je priča o cijeloj svadbi koju je vještica pretvorila u vukove.

Takvi su vukodlaci, prema predaji, zadržali ljudski razum, ali nisu mogli govoriti. Plašili su se pravih vukova i čeznuli za ljudskim životom. Predaje opisuju i mnoge načine kojima im se mogao vratiti ljudski oblik.

U srpskim i ruskim crkvenim zbornicima iz 13. stoljeća vukodlaci se spominju kao bića koja gone oblake i proždiru Mjesec i Sunce, pa se vjerovalo da uzrokuju pomrčine. To je jedan od najstarijih zapisa same riječi.

Kad vukodlak ustane iz groba

Na jugu se slika vukodlaka spojila s vjerovanjem u povratnike iz groba. Hrvatska enciklopedija u natuknici o vampiru navodi niz narodnih imena: vukodlak, kudlak, fudlak, korlak, štrigon i obrstar. Vampir je, prema tom vjerovanju, mrtvac koji noću ustaje, plaši i davi ljude i siše im krv, a vraća se u grob čim zapjeva pijetao ili zazvone crkvena zvona.

Vampirom je, vjerovalo se, mogao postati onaj tko se rodio na neobičan način, tko se za života krivo zaklinjao ili bio vještac, ili mrtvac preko kojega je, dok je ležao na odru, preskočila mačka ili pas. Kad bi se za nekoga posumnjalo da se povampirio, otvarao bi se grob i tijelo bi se probadalo glogovim kolcem. Upravo to opisuje i istarska priča o Juri Grandu iz Kringe, zapisana 1689.

Krsnik i kudlak

U Istri, na kvarnerskim otocima i u dijelovima Slovenije postojalo je posebno vjerovanje. Krsnik se rađa u bijeloj košuljici, odnosno posteljici. Za života je običan član zajednice, ali ima moć liječenja, letenja i upravljanja vremenom, i bori se protiv zlih sila. Njegov je vječni protivnik štriga, vještica koja svojim moćima šteti ljudima.

Suđenja vukodlacima

U zapadnoj Europi vjerovanje je imalo i tamnu, stvarnu stranu. U 16. i 17. stoljeću, u doba progona vještica, pred sudom su se našli ljudi optuženi da su vukodlaci. Najpoznatiji su slučajevi Gillesa Garniera, osuđenog 1573. u francuskom Doleu, i Petera Stumppa, pogubljenog 1589. u njemačkom Bedburgu. U nekim slučajevima postojali su dokazi da su optuženi doista počinili ubojstva, ali ne i nikakva veza s vukovima.

Kako objasniti vukodlaka

Istraživači nude više objašnjenja. Jedni vide korijen u starim obredima mladih ratnika koji su se odijevali u vučje kože. Drugi upozoravaju na stvarnu opasnost od vukova u seoskom životu. Treći traže objašnjenje u bolestima. Liječnik Lee Illis 1963. predložio je da su neki opisi vukodlaka zapravo opisi bolesnika s porfirijom, rijetkom bolešću krvi, a drugi su spominjali bjesnoću ili prekomjernu dlakavost. Ta su objašnjenja sporna, jer vukodlaci u predajama izgledaju kao pravi vukovi, a ne kao bolesni ljudi.

Postoji i stvarno psihijatrijsko stanje, klinička likantropija, u kojem bolesnik vjeruje da je vuk ili druga životinja. Upravo su to stanje antički pisci zvali likantropijom.