Spomenik Yonaguni, potopljeni grad ili djelo prirode?

Pod morem kod najjužnijeg japanskog otoka uzdižu se goleme kamene stepenice, ravne terase i oštri pravi kutovi. Jedan je geolog u njima vidio ostatke drevnog grada, drugi samo kamen koji puca po svojim zakonima.

Ukratko

  • Godine 1986. ronilac je kod otoka Yonaguni, na jugozapadu Japana, pod morem pronašao stjenovitu tvorevinu sa stepenicama, terasama i ravnim zidovima.
  • Morski geolog Masaaki Kimura sa Sveučilišta Ryukyu desetljećima tvrdi da je riječ o ostacima grada koji su oblikovali ljudi, a potom ga je progutalo more.
  • Geolozi poput Roberta Schocha smatraju da su oblici prirodni, nastali pucanjem slojevitog pješčenjaka.
  • Japanske državne službe za kulturnu baštinu tvorevinu ne priznaju kao spomenik i nisu je službeno istraživale, pa rasprava traje.

Yonaguni je najjužniji i najzapadniji naseljeni otok Japana, bliže Tajvanu nego Tokiju. Poznat je po jakim morskim strujama i jatima morskih pasa čekićara, zbog kojih ga posjećuju ronioci. Upravo je jedan od njih, tražeći morske pse, naišao na nešto što je izgledalo kao građevina.

Otkriće ispod litice

Godine 1986. Kihachiro Aratake, ronilac i djelatnik turističke zajednice otoka, ronio je ispod litice Arakawabana na južnom vrhu otoka. Na dubini od dvadesetak metara ugledao je golemu kamenu tvorevinu koja je podsjećala na stepenastu piramidu: ravne terase, okomite stijene, oštre bridove i nešto nalik na stube.

Vijest je stigla do Masaakija Kimure, morskog geologa sa Sveučilišta Ryukyu na Okinawi. Kimura je počeo ronjenjem proučavati tvorevinu i to je činio više od petnaest godina. Prema vlastitim riječima, isprva je mislio da je riječ o prirodnoj tvorevini, ali se nakon prvog zarona predomislio.

Grad koji vidi Kimura

Najveća tvorevina, prema Kimurinu opisu, izgleda kao složena stepenasta piramida koja se uzdiže s dubine od oko 25 metara. Kimura je kod Yonagunija opisao desetak tvorevina, a kod Okinawe još pet sličnih, na području od otprilike 300 puta 150 metara. U njima prepoznaje dvorac, slavoluk, nekoliko hramova i veliki stadion, povezane cestama i kanalima za vodu.

Kao dokaze ljudskog rada navodi tragove klesanja kakvi ostaju u kamenolomu, urezane znakove i stijene koje podsjećaju na kipove životinja. Starost je u početku procjenjivao na najmanje deset tisuća godina, kad je razina mora bila mnogo niža i to je područje bilo kopno, pa je tvorevinu povezivao s legendarnim izgubljenim kontinentom Mu. Kasnije je, prema izvješću s 21. pacifičkog znanstvenog kongresa 2007., procjenu spustio na dvije do tri tisuće godina i pretpostavio da je grad potonuo zbog spuštanja tla u potresu. Uz njega je stao i seizmolog Toru Ouchi sa Sveučilišta u Kobeu, koji smatra da Kimurine tvrdnje nisu pretjerane.

Ideju o potopljenom gradu proširio je pisac Graham Hancock, koji je Yonaguni opisao u knjizi Underworld (2002.). On smatra da je toliko neobičnih oblika na malom prostoru teško objasniti samo prirodom.

Stijena koja puca u stepenice

Drugi istraživači u istim oblicima vide geologiju. Tvorevina je izgrađena od pješčenjaka i muljnjaka skupine Yaeyama, starih oko dvadeset milijuna godina. Te stijene leže u tankim vodoravnim slojevima i ispresijecane su okomitim pukotinama. Kad more i valovi nagrizaju takvu stijenu, ona se lomi upravo duž slojeva i pukotina, pa nastaju ravne plohe, pravi kutovi i stube.

Američki geolog Robert Schoch sa Sveučilišta u Bostonu ronio je na Yonaguniju više puta i zaključio da je tvorevina pretežno prirodna. Ravne bridove pripisuje pucanju pješčenjaka duž ravnina u području s mnogo potresa, rupe vrtlozima i morskim organizmima, a "znakove" prirodnim ogrebotinama. Upozorava i da fotografije mjesto mogu prikazati pravilnijim nego što ono uživo jest. Ipak, Schoch ne isključuje da su ljudi tvorevinu poznavali, koristili je ili ponegdje doradili, te ističe da na samom otoku postoje stare grobnice i građevine usječene u stijenu, možda nadahnute upravo takvim prirodnim oblicima.

Njemački geolog Wolf Wichmann nakon zarona 1999. i 2001. također je zaključio da su oblike mogli stvoriti prirodni procesi. Geograf Patrick Nunn upozorava da se slične stepenaste tvorevine nalaze i na kopnu, primjerice na mjestu Sanninudai na istom otoku, gdje ih nitko ne smatra građevinama.

Bez službene presude

Japanska Agencija za kulturna pitanja i vlada prefekture Okinawa tvorevinu ne priznaju kao važno kulturno dobro i nisu provodile istraživanja ni zaštitu. Tvorevina je u vlasništvu općine Yonaguni i ronioci je mogu slobodno posjećivati. Bez sustavnih arheoloških istraživanja, iskapanja i datiranja tragova ljudskog rada, rasprava ostaje između onih koji vide grad i onih koji vide stijenu.

Kronologija

  1. Prije oko 20 milijuna godina: Nastaju pješčenjaci i muljnjaci skupine Yaeyama od kojih je izgrađena tvorevina.
  2. 1986.: Ronilac Kihachiro Aratake pronalazi tvorevinu ispod litice Arakawabana.
  3. 1991.: Masaaki Kimura objavljuje knjigu u kojoj tvorevinu povezuje s izgubljenim kontinentom Mu.
  4. 1999. i 2001.: Geolog Wolf Wichmann istražuje tvorevinu i zaključuje da je mogla nastati prirodno.
  5. 2002.: Graham Hancock opisuje Yonaguni u knjizi Underworld.
  6. 2007.: Kimura na 21. pacifičkom znanstvenom kongresu iznosi procjenu starosti od dvije do tri tisuće godina.

Ključne osobe

  • Kihachiro Aratake: Ronilac koji je 1986. pronašao tvorevinu.
  • Masaaki Kimura: Morski geolog sa Sveučilišta Ryukyu, glavni zagovornik ideje o potopljenom gradu.
  • Robert Schoch: Američki geolog koji smatra da je tvorevina pretežno prirodna.
  • Wolf Wichmann: Njemački geolog koji je zaključio da su oblici mogli nastati prirodno.
  • Patrick Nunn: Geograf koji upućuje na slične prirodne stepenaste tvorevine na kopnu.
  • Graham Hancock: Pisac koji je ideju o potopljenom gradu približio široj javnosti.

Što se zna

  1. Tvorevinu je 1986. pronašao ronilac Kihachiro Aratake ispod litice Arakawabana na otoku Yonaguni.
  2. Najviši dio uzdiže se s dubine od oko 25 metara.
  3. Izgrađena je od pješčenjaka i muljnjaka skupine Yaeyama, starih oko 20 milijuna godina, koji pucaju duž vodoravnih slojeva i okomitih pukotina.
  4. Japanska Agencija za kulturna pitanja i prefektura Okinawa ne priznaju je kao kulturno dobro i nisu je službeno istraživale.
  5. Masaaki Kimura i Robert Schoch, obojica geolozi koji su ronili na mjestu, došli su do suprotnih zaključaka.

Što tvrde zagovornici

  • Na malom prostoru nalazi se previše pravilnih oblika, pravih kutova i stuba da bi svi bili slučajni.
  • Na stijenama postoje tragovi klesanja, urezani znakovi i oblici nalik na kipove, kakve priroda ne stvara.
  • Na ravnim terasama nema odlomljenog kamenja koje bi, prema zagovornicima, ostalo da su ih oblikovali samo valovi.
  • Tvorevine su raspoređene kao cjelina, s nečim nalik na ceste i kanale za vodu između njih.
  • Razina mora u prošlosti bila je niža, pa je to područje nekad bilo kopno na kojem su ljudi mogli graditi.

Što kažu kritičari

  • Pješčenjak skupine Yaeyama prirodno puca u ravne slojeve i pravokutne blokove, pa stube i pravi kutovi nastaju bez ljudske ruke.
  • Slične stepenaste tvorevine postoje i na kopnu, gdje ih nitko ne smatra građevinama.
  • "Znakovi" i "tragovi klesanja" mogu biti prirodne ogrebotine, a fotografije mjesto prikazuju pravilnijim nego što jest.
  • Nema pronađenih alata, keramike ni drugih predmeta koji bi potvrdili da su ondje živjeli ili radili ljudi.
  • Nijedna službena arheološka ustanova nije potvrdila da je riječ o građevini.

Otvorena pitanja

  • Bi li sustavno arheološko istraživanje pronašlo predmete ili tragove alata?
  • Jesu li ljudi koji su živjeli na otoku poznavali tvorevinu dok je bila na kopnu i jesu li je doradili?
  • Kako točno i kada je tvorevina dospjela pod more?

Teorije

  • Potpuno prirodna tvorevina nastala pucanjem pješčenjaka
  • Prirodna tvorevina koju su ljudi koristili i ponegdje doradili
  • Ostaci grada koji su izgradili ljudi, a progutalo ga je more

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Hancock, G. (2002). Underworld: The Mysterious Origins of Civilization. Michael Joseph.
  • Nunn, P. D. (2009). Vanished Islands and Hidden Continents of the Pacific. University of Hawai'i Press.
  • Kimura, M. (1991). Mu tairiku wa Ryukyu ni atta. Tokuma Shoten.

Izvori