Tajna Stradivarijevih violina

U Cremoni, gradu na rijeci Po u sjevernoj Italiji, violine su se izrađivale od 16. stoljeća. Ondje je radila obitelj Amati, čiji je osnivač Andrea Amati oblikovao violinu kakvu poznajemo, a kasnije i obitelj Guarneri. Antonio Stradivari rođen je oko 1644., a točan datum i mjesto njegova rođenja nisu poznati. Najstarija sačuvana violina s njegovom etiketom potječe iz 1666. Radio je gotovo sedamdeset godina, sve do smrti 18. prosinca 1737.

Stradivari je izrađivao violine, viole, violončela, gitare i harfe. Njegovo takozvano zlatno razdoblje, otprilike od 1700. do 1720., dalo je instrumente koji se i danas sviraju na najvećim pozornicama. Mnogi imaju vlastita imena, po nekadašnjim vlasnicima: Messiah, Lady Blunt, Hammer. Lady Blunt iz 1721. prodana je 2011. na dražbi za 9,8 milijuna funti, a novac je darovan žrtvama potresa i tsunamija u Japanu.

Stradivari nije ostavio zapise o tome kako radi. Nakon njegove smrti radionicu su kratko vodili sinovi, a znanje se postupno izgubilo. Kalupi, crteži i alati koji su preostali danas su u muzeju u Cremoni. Zbog toga se već tri stoljeća pita: je li Stradivari znao nešto što danas ne znamo?

Drvo iz hladnog stoljeća

Stradivari je za gornju ploču koristio smreku, a za stražnju ploču, obruče i vrat javor, kao i drugi graditelji. Pitanje je bilo je li njegovo drvo bilo drukčije.

Godine 2003. klimatolog Lloyd Burckle i dendrokronolog Henri Grissino-Mayer iznijeli su hipotezu da je ključ u klimi. Od oko 1645. do 1715. trajao je Maunderov minimum, razdoblje vrlo slabe Sunčeve aktivnosti, koje se poklapa s hladnim dijelom takozvanog malog ledenog doba. Drveće je u alpskim šumama tada sporo raslo, godovi su bili uski i pravilni, a drvo gušće i ujednačenije. Prema toj hipotezi, cremonski graditelji imali su na raspolaganju drvo kakvo kasnije nije bilo dostupno.

Hipotezu je teško izravno provjeriti. Studija iz 2008., u kojoj su Berend Stoel i Terry Borman računalnom tomografijom snimili pet starih cremonskih i osam modernih violina, pokazala je da prosječna gustoća drva nije bila različita, ali da je kod starih violina razlika u gustoći između ranog i kasnog drva u godovima bila manja.

Kemija drva i laka

Biokemičar Joseph Nagyvary s teksaškog sveučilišta A&M desetljećima je zastupao drukčiju zamisao: da su graditelji drvo namjerno obrađivali, primjerice da bi ga zaštitili od crvotočine. U radovima iz 2006. i 2009. objavio je analize sitnih uzoraka drva sa Stradivarijevih i Guarnerijevih instrumenata, prikupljenih pri popravcima, i u njima našao tragove minerala i promjene u drvu koje upućuju na kemijsku obradu. Kasnija istraživanja drugih skupina također su našla tragove obrade, ali se ne zna je li ona bila namjerna potraga za zvukom ili uobičajena zaštita drva tog vremena.

Najviše legendi okupilo se oko laka. Pričalo se da je Stradivari koristio tajni recept koji je umro s njim. Godine 2010. francuska skupina koju je vodio Jean-Philippe Echard analizirala je slojeve laka na pet Stradivarijevih instrumenata u muzeju u Parizu. Utvrdili su da je riječ o dva razmjerno jednostavna sloja: donjem, koji je vjerojatno uljni i prodire tek malo u drvo, i gornjem, mješavini ulja i borove smole s crvenim pigmentima. Takvi su sastojci bili uobičajeni među slikarima i obrtnicima tog doba.

Što čuju violinisti

Najvažnije pitanje je jednostavno: zvuče li Stradivarijeve violine doista bolje? Na međunarodnom violinističkom natjecanju u Indianapolisu 2010. francuska istraživačica Claudia Fritz i američki graditelj Joseph Curtin organizirali su slijepi pokus. Dvadeset i jedan iskusni violinist svirao je u zamračenoj sobi, s naočalama za zavarivanje, šest violina: tri nove i tri stare talijanske, dvije Stradivarijeve i jednu Guarnerijevu. Ni oni ni istraživači koji su im davali violine nisu znali koja je koja.

Rezultati objavljeni 2012. pokazali su da violinisti nisu mogli pouzdano prepoznati koje su violine stare. Najčešće izabrana bila je jedna nova violina, a najrjeđe jedna Stradivarijeva. Pokus je kritiziran zbog male sobe i kratkog vremena sviranja, pa je ponovljen 2012. u Parizu s deset solista, šest starih i šest novih violina, u sobi i u koncertnoj dvorani. Šest od deset solista izabralo je novu violinu kao onu koju bi najradije ponijeli kući, a pogađanje starosti bilo je na razini slučaja. U istraživanju iz 2017. slušatelji u Parizu i New Yorku također su nove violine češće ocjenjivali kao one čiji se zvuk bolje čuje u dvorani.

Ni to nije zatvorilo raspravu. Kritičari pokusa ističu da stare violine trebaju vremena da im se svirač prilagodi i da je deset violinista premalo. Neki solisti koji sviraju na Stradivarijevim violinama kažu da se razlika ne čuje u nekoliko minuta, nego u godinama sviranja.