Struktura Richat, "Oko Sahare"

Na visoravni Adrar u Mauritaniji, u zapadnom dijelu Sahare, tlo je ispresijecano niskim grebenima i suhim koritima. Sa zemlje se ne vidi ništa neobično. Iz zraka i iz svemira, međutim, vidi se nešto što izgleda kao golema meta ili oko: niz gotovo pravilnih koncentričnih prstenova promjera četrdesetak kilometara.

Mjesno ime je Guelb er Richât. Astronautima je postalo poznato još u ranim desetljećima svemirskih letova, jer je među rijetkim oblicima koje se u jednolikoj pustinji lako prepoznaju iz orbite.

Krater ili kupola

Struktura je opisana u tridesetim i četrdesetim godinama 20. stoljeća. Francuski istraživač Théodore Monod 1952. vodio je ekspediciju u to područje i zabilježio nekoliko kružnih tvorevina. Neke od njih doista su krateri nastali udarom meteorita, pa se dugo mislilo da je i Richat jedan od njih.

Kasnija istraživanja to nisu potvrdila. Udar meteorita ostavlja u stijenama tragove: minerale promijenjene golemim tlakom i karakteristične pukotine. U Richatu ih nisu pronašli. Mineral koji je jedno vrijeme smatran dokazom udara pokazao se, nakon ponovne analize 1969., kao drugi, običan mineral.

Geolozi danas smatraju da je Richat nastao djelovanjem sila iz unutrašnjosti Zemlje. Prije više od stotinu milijuna godina, u razdoblju krede, magma se podigla blizu površine i izdigla slojeve stijena iznad sebe u kupolu. Vruće vode koje su kružile kroz stijene otapale su ih i mijenjale. Nakon toga je erozija desecima milijuna godina trošila kupolu. Tvrđi slojevi, uglavnom kvarcit, ostali su kao grebeni, a mekši su istrošeni u udoline. Tako su nastali prstenovi, pa su u središtu danas izložene najstarije stijene, a prema rubovima sve mlađe.

Geolozi Guillaume Matton i Michel Jébrak sa Sveučilišta Quebec u Montrealu 2005. i 2014. objavili su detaljne radove o nastanku strukture. Godine 2022. Međunarodna unija geoloških znanosti uvrstila je Richat među sto lokaliteta geološke baštine od najveće znanstvene vrijednosti na svijetu.

Kameno oruđe u prstenovima

Richat nije samo geološka zanimljivost. U njegovu vanjskom prstenu, uz suha korita, pronađene su velike količine kamenog oruđa iz starijeg kamenog doba, među ostalim šačnika acheulejske kulture. Ljudi su se ondje vraćali stotinama tisuća godina, jer je izdanak kvarcita davao dobar kamen za izradu oruđa. Sahara je u nekim razdobljima bila mnogo vlažnija nego danas, s jezerima i travnjacima.

Tvrdnja o Atlantidi

Godine 2018. na internetu se proširio video autora koji tvrdi da je Richat zapravo Atlantida. Platon u dijalozima Timej i Kritija opisuje Atlantidu kao grad sagrađen u koncentričnim prstenovima kopna i vode. Zagovornici ističu da se oblik Richata podudara s Platonovim opisom, da se promjer koji proizlazi iz Platonovih mjera, oko 23 kilometra, slaže s veličinom prstenova, da sjeverno od Richata postoje planine kao i u Platonovu opisu, te da propast Atlantide, koju Platon smješta oko 11 600 godina prije današnjice, pada u vrijeme velikih klimatskih promjena na kraju ledenog doba. Tvrde i da je ovaj dio Afrike tada bio vlažan, pa su prstenovi mogli biti ispunjeni vodom. Neki od njih ne tvrde da su prstenove izgradili ljudi, nego da su stanovnici Atlantide grad sagradili u prirodnoj tvorevini.

Kritičari odgovaraju da su prstenovi slojevi stijena stari desetke milijuna godina, a ne kanali, i da na tom mjestu nisu pronađeni ostaci grada, zidova ni bilo kakvih građevinskih zahvata. Platon piše o otoku koji je u jednom danu potonuo u more, a Richat leži duboko u kopnu i nema dokaza da je to područje prije dvanaest tisuća godina bilo pod morem. Kritičari dodaju i da veličina strukture ovisi o tome gdje joj se odredi rub: NASA joj navodi promjer od oko 45 kilometara. Većina povjesničara Platonovu priču smatra misaonim primjerom, a ne opisom stvarnog mjesta. Više o samoj priči vidi u članku o Atlantidi.