Surtsey, otok na koji se ne smije

U studenom 1963. kuhar islandskog ribarskog broda ugledao je stup crnog dima iznad pučine. Iz mora se rodio otok, a dvije godine kasnije, dok je vulkan još bljuvao lavu, proglašen je mjestom na koje smiju samo znanstvenici.

Ukratko

  • Surtsey je vulkanski otok južno od Islanda koji je nastao erupcijom na morskom dnu: na površinu se probio 14. studenoga 1963., a erupcija je trajala do lipnja 1967.
  • Već 1965. otok je proglašen prirodnim rezervatom, a pristup imaju samo istraživači s dozvolom, kako bi se moglo pratiti kako život bez ljudske pomoći naseljava golu stijenu.
  • Od 2008. Surtsey je na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine; more ga postupno nagriza pa je danas upola manji nego na vrhuncu.
  • Zabrana nije tajna: razlog je znanstveni, a priče o krumpirima i rajčici koje su ljudi slučajno ili namjerno "posadili" pokazuju zašto je toliko stroga.

U zoru 14. studenoga 1963. ribarski brod Ísleifur II plovio je južno od otočja Vestmannaeyjar u potrazi za haringom. Kuhar je jugozapadno od broda primijetio stup tamnog dima. Kapetan je pomislio da gori neki brod i zaputio se onamo. Umjesto broda, posada je zatekla eksplozije koje su iz mora izbacivale crne stupove pepela. Rađao se otok.

Vulkan ispod valova

Erupcija je zapravo počela danima ranije, na dubini od oko 130 metara, gdje je tlak vode prigušivao eksplozije. Seizmografi na Islandu bilježili su slabe potrese od 6. do 8. studenoga, stanovnici obalnog mjesta Vík osjetili su miris sumporovodika, a jedan je ribarski brod izmjerio da je more na tom mjestu toplije nego okolo. Kad je nakupljeni materijal stigao blizu površine, eksplozije se više nisu mogle zadržati.

Susret užarene magme i morske vode stvarao je silovite eksplozije koje su kamenje bacale i do kilometra daleko, a oblake pepela slale do deset kilometara uvis. Za samo nekoliko dana novi je otok bio dug više od petsto metara. Islandsko povjerenstvo za imena nazvalo ga je po Surtu, vatrenom divu iz nordijske mitologije. Tri francuska novinara časopisa Paris Match iskrcala su se na otok 6. prosinca 1963. i u šali proglasila francusku vlast nad njim, ali su nakon četvrt sata pobjegli pred eksplozijama. Island je odmah potvrdio da otok pripada njemu.

Lava koja je spasila otok

Rahli pepeo i troska brzo bi nestali u zimskim olujama sjevernog Atlantika. Otok je spasilo to što je početkom 1964. narastao toliko da more više nije dopiralo do kratera. Eksplozije su utihnule, a iz kratera je počela teći lava, koja se skrutnula u tvrd pokrov otporan na valove. U blizini su se u međuvremenu pojavila još dva mala otoka, Syrtlingur i Jólnir, ali ih je more nakon prestanka erupcija brzo odnijelo.

Erupcija je završila 5. lipnja 1967. Otok je tada imao 2,7 četvornih kilometara, a najviši vrh 174 metra. Otada more odnosi oko hektar površine godišnje. Do 2012. površina se smanjila na 1,3 četvorna kilometra, a vrh se spustio na 155 metara. Procjene kažu da će tvrda jezgra od lave odolijevati još dugo, možda i stoljećima, kao što su odoljeli stariji otoci istog otočja nastali na isti način prije više tisuća godina.

Laboratorij bez ljudi

Znanstvenici su odmah shvatili da im se pruža rijetka prilika: komad potpuno sterilnog tla na kojem se od prvog dana može pratiti kako dolaze sjemenke, kukci, ptice i gljive. Zato je Surtsey 1965., dok je erupcija još trajala, proglašen zaštićenim područjem. Danas na otok smiju samo istraživači s dozvolom, a svatko tko se iskrca mora provjeriti sebe i opremu kako ne bi unio ni jednu sjemenku. Ostali otok mogu vidjeti samo s broda ili iz malog zrakoplova.

Prva biljka, režuha vrste Cakile arctica, pronađena je na sjevernoj obali u proljeće 1965. Mahovine su došle 1967., lišajevi 1970. Prve ptice gnijezdarice, sjeverni zovoji i crne njorke, naselile su se tri godine nakon kraja erupcije. Pravi preokret donijela je kolonija galebova, koja se ustalila 1984.: ptičji izmet obogatio je tlo, pa su se počele širiti nove biljke. Do 2008. na otoku je zabilježeno 69 biljnih vrsta, od kojih se tridesetak trajno ukorijenilo, a 1998. pronađen je i prvi grm, vrba. Tuljani su počeli ondje rađati mlade 1983.

Godine 2008. UNESCO je Surtsey upisao na popis svjetske baštine upravo zato što je to jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje se naseljavanje života prati od samog početka, bez ljudskog utjecaja. Bušenje 2017. pokazalo je da se u toploj stijeni duboko ispod otoka i dalje odvijaju kemijske promjene i da i ondje žive mikroorganizmi.

Krumpiri i rajčica

Ljudski trag na otoku namjerno je malen: mala istraživačka kuća s nekoliko kreveta, solarni panel za radio u nuždi, temelj napuštenog svjetionika i, od 2009., meteorološka postaja s kamerom. Uz otok se ipak vežu dvije priče koje se rado prepričavaju. Prema prvoj, nekoliko dječaka s obližnjeg otoka Heimaeyja doveslalo je potajno i posadilo krumpire, koje su istraživači iskopali čim su ih pronašli. Prema drugoj, nakon što netko nije pazio gdje obavlja nuždu, na otoku je niknula rajčica, koja je također uništena.

Te se priče u izvorima navode kao predaja, bez pouzdanog datuma. Bilo da su posve točne ili ne, dobro pokazuju zašto je zabrana tako stroga: dovoljna je jedna sjemenka da pokvari pokus koji traje više od šezdeset godina.

Kronologija

  1. 6.–8. studenoga 1963.: Islandski seizmografi bilježe slabe potrese na mjestu buduće erupcije.
  2. 14. studenoga 1963.: Posada broda Ísleifur II vidi erupciju koja se probila na površinu mora.
  3. 6. prosinca 1963.: Tri francuska novinara kratko se iskrcavaju na novi otok.
  4. 1964.: Eksplozije prestaju, a lava stvara tvrd pokrov koji štiti otok od valova.
  5. 1965.: Otok je proglašen zaštićenim područjem; pronađena je prva biljka.
  6. 5. lipnja 1967.: Erupcija završava; otok ima 2,7 km².
  7. 1984.: Na otoku se ustaljuje kolonija galebova.
  8. 2008.: Surtsey je upisan na UNESCO-ov popis svjetske baštine; zabilježeno je 69 biljnih vrsta.
  9. 2017.: Bušenjem kroz otok proučavaju se promjene u stijeni 50 godina nakon erupcije.

Što se zna

  1. Surtsey je nastao podmorskom erupcijom koja se 14. studenoga 1963. probila na površinu i trajala do 5. lipnja 1967.
  2. Otok je zaštićen od 1965., a na njega smiju samo istraživači s dozvolom.
  3. Na vrhuncu je imao 2,7 km², a 2012. oko 1,3 km², jer ga more stalno nagriza.
  4. Do 2008. na otoku je pronađeno 69 biljnih vrsta, od kojih se tridesetak ustalilo.
  5. UNESCO ga je 2008. upisao na popis svjetske baštine zbog vrijednosti za proučavanje naseljavanja života.

Otvorena pitanja

  • Koliko će dugo otok odolijevati moru: do kraja ovog stoljeća ili još nekoliko stotina godina?
  • Jesu li priče o krumpirima i rajčici točne, i kad su se dogodile?
  • Koliko je od sadašnjeg života na otoku ipak nesvjesno donio čovjek, na obući ili opremi istraživača?

Teorije

  • Otok je zatvoren isključivo radi znanosti, da bi se život na njemu razvijao bez ljudskog utjecaja
  • Uz znanstveni razlog važna je i sigurnost, jer su obale strme, a more oko otoka opasno
  • Zabrana usporava, ali ne sprječava ljudski utjecaj, jer sjemenke i dalje mogu doći s istraživačima

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori