Tilacin, tasmanijski tigar

Tilacin (Thylacinus cynocephalus) bio je posljednji živi pripadnik svoje porodice. Izgledao je kao vitak pas ili vuk, s krutim repom i tamnim prugama preko stražnjeg dijela leđa, po kojima je dobio ime tasmanijski tigar. No bio je tobolčar: ženke su mladunce nosile u tobolcu, kao klokani. Sličnost s psima primjer je konvergentne evolucije, kad slični načini života oblikuju nesrodne životinje na sličan način. Mogao je otvoriti čeljusti neobično široko, gotovo pod pravim kutom.

Otok kao posljednje utočište

Na australskom kopnu tilacin je nestao prije nekoliko tisuća godina, vjerojatno zbog širenja ljudi i dinga, divljeg psa koji na Tasmaniju nije stigao. Na otoku je u vrijeme dolaska Europljana početkom 19. stoljeća, prema procjenama, živjelo nekoliko tisuća tilacina.

Doseljenici su krčili zemlju i uzgajali ovce, a tilacin je okrivljen za klanje stoke, iako su velik dio štete radili podivljali psi i loše gospodarenje. Već oko 1830. vlasnici stada plaćali su nagrade za ubijene tilacine, a od 1888. do 1909. tasmanijska je vlada isplaćivala funtu za odraslu životinju i deset šilinga za mladu. Isplaćeno je više od 2180 nagrada, a stvarni broj ubijenih životinja bio je veći. Uz lov, vrstu su vjerojatno pogodile i bolesti, natjecanje s psima, gubitak staništa i mala genetska raznolikost.

Posljednji u Hobartu

Posljednji poznati divlji tilacin ubio je 1930. farmer Wilf Batty iz mjesta Mawbanna na sjeverozapadu otoka. Nekoliko životinja živjelo je još u zoološkom vrtu Beaumaris u Hobartu. Prirodoslovac David Fleay snimio je 1933. kratak crno-bijeli film na kojem tilacin hoda po nastambi, zijeva i liježe; to je jedna od rijetkih snimki žive životinje.

Tasmanska vlada uvela je zakonsku zaštitu tilacina 10. srpnja 1936. Pedeset devet dana kasnije, 7. rujna 1936., posljednji poznati tilacin uginuo je u Hobartu, prema izvještajima nakon hladne noći u kojoj je ostao zaključan izvan zaklona. Za tog se tilacina dugo pričalo da je mužjak po imenu Benjamin, ali su istraživači 2022. utvrdili da je to mit.

Tisuću i dvjesto viđenja

Ni nakon 1936. ljudi nisu prestali prijavljivati tilacine. Ekspedicije su ih tražile 1937. i 1938., a kasnije i u desetljećima koja su slijedila. Međunarodni savez za zaštitu prirode proglasio je vrstu izumrlom 1982., a tasmanska vlada 1986., pedeset godina nakon smrti posljednje životinje.

Najpoznatija prijava je iz 1982.: čuvar parka Hans Naarding noću je svjetiljkom obasjao, kako je izvijestio, životinju s prugama, i promatrao je nekoliko minuta. Njegova je prijava potaknula dvogodišnju potragu, koja je dugo držana u tajnosti i nije pronašla dokaze. Prijave stižu i s australskog kopna, gdje tilacin ne postoji tisućama godina.

Ekolog Barry Brook i suradnici objavili su 2023. bazu podataka sa 1223 zabilježene prijave tilacina na Tasmaniji od 1910. do 2019., iz arhiva, novina, muzeja i privatnih zbirki. Svaka je prijava datirana, smještena na kartu i ocijenjena prema pouzdanosti. Prijave postoje za svaku godinu, ali nijedna nije dala tijelo, jasnu fotografiju ni uzorak DNK. Skeptici upozoravaju da se tilacin lako zamijeni s lisicom, psom ili šugavim životinjama, a zagovornici da je zapadna Tasmanija golema, divlja i slabo nastanjena.

Povratak iz epruvete

Australski muzej u Sydneyju od 1999. do 2005. pokušavao je klonirati tilacina iz DNK mladunčeta sačuvanog u alkoholu, ali je projekt zaustavljen jer je genetski materijal bio previše oštećen. Godine 2017. objavljen je genom tilacina, sekvenciran iz mladunčeta čuvanog u muzeju u Melbourneu.

U kolovozu 2022. Sveučilište u Melbourneu, s istraživačem Andrewom Paskom, i američka tvrtka Colossal Biosciences najavili su projekt kojim žele stvoriti životinju nalik tilacinu genetskim preuređivanjem njegovog najbližeg živog srodnika, debelorepog dunarta, malog tobolčara mesoždera. Mnogi znanstvenici koji ne sudjeluju u projektu sumnjaju da je to izvedivo i upozoravaju da bi takva životinja bila nova, preuređena životinja, a ne tilacin. Zagovornici odgovaraju da će istraživanja pomoći i ugroženim vrstama koje još žive.