Tutankamonovo prokletstvo

Studeni 1922. bio je posljednja prilika za Howarda Cartera. Britanski arheolog godinama je tražio grobnicu malo poznatog faraona Tutankamona u Dolini kraljeva kod Luksora, a njegov pokrovitelj, George Herbert, peti grof od Carnarvona, bio je spreman odustati od skupog iskapanja.

Divne stvari

Dana 4. studenoga 1922. radnici su ispod ruševina kuća za graditelje pronašli kamenu stubu. Carter je zatrpao stubište i brzojavom pozvao Carnarvona iz Engleske. Kad je lord stigao s kćeri, lady Evelyn Herbert, stubište je ponovno otkopano, a 26. studenoga Carter je probio rupu u zazidanim vratima i uz svijeću pogledao unutra. Kad ga je Carnarvon upitao vidi li išta, prema Carterovu kasnijem opisu odgovorio je da vidi divne stvari.

Grobnica je bila gotovo netaknuta. U njoj su bila kola, prijestolje, kipovi, nakit i tisuće drugih predmeta. Sredinom veljače 1923. otvorena je zazidana pogrebna odaja, u kojoj je stajalo veliko pozlaćeno svetište, a unutar njega, kako će se pokazati, sarkofag s faraonovom mumijom.

Carnarvon je ekskluzivno pravo na izvještavanje prodao londonskom Timesu. Ostale su novine ostale bez vijesti iz same grobnice, pa su objavljivale sve drugo, od glasina iz Luksora do izjava pisaca i spiritista.

Smrt u Kairu

Početkom ožujka 1923. Carnarvon se pri brijanju porezao po zaraženom ubodu komarca na obrazu. Upala se proširila, dobio je trovanje krvi, a zatim i upalu pluća. Umro je u Kairu 5. travnja 1923., u dobi od 56 godina. Liječnički časopis The Lancet smrt je pripisao upali pluća koja se razvila nakon infekcije kože, uz napomenu da je lord godinama bio sklon teškim plućnim bolestima.

Priča o prokletstvu bila je spremna i prije njegove smrti. Dva tjedna ranije spisateljica Marie Corelli objavila je pismo u kojem je upozoravala da drevne knjige prijete strašnom kaznom onome tko uđe u zapečaćenu grobnicu. Nakon lordove smrti pisac Arthur Conan Doyle izjavio je da su je možda prouzročila zla bića koja su stvorili Tutankamonovi svećenici. Pričalo se i da su se u trenutku smrti u Kairu ugasila sva svjetla, a da je u Engleskoj u isto vrijeme uginuo lordov pas.

Novine su pisale i o natpisu koji je navodno pronađen u grobnici i prijetio smrću svakome tko uznemiri faraona. Takav natpis u grobnici nije pronađen. Pravi drevni egipatski natpisi s kletvama postoje, ali su rijetki i uglavnom su namijenjeni zaštiti groba i njegove obredne čistoće.

Popis mrtvih

Od tada se gotovo svaka smrt osobe povezane s grobnicom pripisivala prokletstvu. Američki financijaš George Jay Gould, koji je posjetio grobnicu, umro je u svibnju 1923. od groznice. Radiolog Archibald Douglas-Reid, Carterov suradnik Arthur Mace i Carnarvonov polubrat Mervyn Herbert umrli su sljedećih godina. Carterova kanarinca, prema jednom izvještaju, pojela je kobra, zmija koja je bila simbol faraonske moći.

Kritičari su isticali da je većina ljudi bila stara ili bolesna i da su mnogi drugi poživjeli. Howard Carter, koji je u grobnici proveo najviše vremena i priče o prokletstvu nazivao glupostima, umro je u Londonu 1939., sedamnaest godina nakon otkrića. Lady Evelyn Herbert živjela je do 1980. Fotograf Harry Burton, koji je snimio većinu predmeta, umro je 1940.

Što kažu brojke i plijesni

Australski epidemiolog Mark Nelson objavio je 2002. u časopisu BMJ istraživanje 44 osobe sa Zapada koje je Carter naveo kao prisutne u Egiptu između 1923. i 1926. Od njih je 25 bilo u grobnici u ključnim trenucima. Prosječna dob smrti tih 25 ljudi bila je 70 godina, a ostalih 75, i razlika nije bila statistički značajna. Nelson je zaključio da nema dokaza za prokletstvo.

Neki su liječnici predložili prirodnije objašnjenje: plijesni i bakterije u zatvorenoj grobnici. Gljivica Aspergillus flavus može izazvati teške bolesti pluća kod ljudi slabog zdravlja, pa se pretpostavljalo da je mogla pridonijeti nekim smrtima. Ta je pretpostavka sporna, jer nema dokaza da su ljudi u grobnici bili izloženi opasnim količinama spora, a Carnarvonova bolest dobro se objašnjava zaraženim ubodom.

Povjesničar Roger Luckhurst pokazao je da priče o prokletstvu mumija postoje od 19. stoljeća, mnogo prije Tutankamona, i da su se oslanjale na viktorijanske romane i pripovijesti o egipatskim predmetima koji donose nesreću. Carnarvonova smrt pala je na plodno tlo.