Vatikanski apostolski arhiv

Ulaz je skroman: istraživač prolazi kroz vrata svete Ane, pokazuje iskaznicu i ulazi u čitaonicu pokraj Vatikanske knjižnice. Smije ponijeti olovku, papir i prijenosno računalo, ali ne i nalivpero ni fotoaparat. Na dan može zatražiti nekoliko svezaka. Iza zidova čitaonice, u starim dvoranama i podzemnom spremištu, nalazi se arhiv o kojem je nastalo više priča nego o gotovo ijednoj drugoj knjižnici na svijetu.

Spisi koji su putovali s papama

U prvim stoljećima kršćanstva Crkva je već prikupljala spise, a oni su često putovali s papom. Kad su pape boravile u drugim gradovima ili seljavale dvor, nosile su arhiv sa sobom, i pritom su se dijelovi gubili. U 11. stoljeću spisi su bili razdijeljeni na barem tri mjesta u Rimu. Selidba u Avignon trajala je dvadeset godina, a spremišta su usput nekoliko puta opljačkana. Za zapadnog raskola suparnički papinski dvorovi vodili su vlastite arhive, koji su u Vatikanu ujedinjeni tek 1784.

Godine 1612. papa Pavao V. naredio je da se spisi okupe na jednom mjestu, odvojeno od Vatikanske knjižnice. Tako je nastao arhiv koji je sredinom 17. stoljeća počeo nositi ime Archivum Secretum Vaticanum. U pismu iz 2019. papa Franjo objašnjava da je riječ secretum tada označavala ono što je odvojeno i osobno, pa je ime značilo da je arhiv papin, a ne neke kurijalne službe. Isti smisao ima i hrvatska riječ "tajnik": osoba od povjerenja, a ne netko tko skriva.

Tri tisuće sanduka za Pariz

Najteže razdoblje arhiv je doživio za Napoleona. Car je sanjao o središnjem arhivu Europe u Parizu, pa je 1809. naredio da se cijeli Vatikanski arhiv preseli onamo. Do 1813. odneseno je više od tri tisuće sanduka. Nakon Napoleonova pada nova je francuska vlada 1814. naredila povratak, ali nije dala dovoljno novca. Vatikanski su službenici dio svezaka prodali, a dio spisa i na težinu, kako bi platili prijevoz. Prema procjeni jednog istraživača, četvrtina do trećina gradiva koje je otišlo u Pariz nikad se nije vratila.

Lav XIII. otvara vrata

Arhiv nikad nije bio posve zatvoren: već u 17. i 18. stoljeću učenjaci su dobivali ovjerene prijepise, a njemački filozof Gottfried Wilhelm Leibniz napisao je 1702. da se arhiv može smatrati zajedničkim arhivom cijele Europe. Pravo otvaranje došlo je ipak tek u 19. stoljeću. Papa Lav XIII. dao je urediti čitaonicu za istraživače svih zemalja, otvorenu 1. siječnja 1881. Godine 1884. rekao je povjesničarima da idu na izvore i da se Crkva ne boji objavljivanja dokumenata.

Od tada se gradivo otvara po pontifikatima, u pravilu nekoliko desetljeća nakon njihova kraja. Pape su ponekad činile iznimke: Ivan Pavao II. otvorio je 2002. spise o odnosima Svete Stolice s Njemačkom za Pija XI., a papa Franjo 2019. najavio je da će se 2. ožujka 2020. otvoriti spisi Pija XII. (1939.–1958.), o kojima se desetljećima raspravljalo u vezi s Holokaustom. Djelatnici arhiva od 2006. su pripremali oko šesnaest milijuna stranica. Neki dijelovi i dalje su nedostupni, primjerice noviji osobni spisi i gradivo koje se tiče savjesti vjernika, poput spisa Apostolske penitencijarije.

Od romana do kronovizora

Ime "Tajni arhiv" bilo je savršeno za maštu. U romanima i filmovima, poput "Anđela i demona" Dana Browna, arhiv je mjesto zabranjenog znanja, a 2010. Vatikan je skupini novinara pokazao arhiv upravo da bi odgovorio na prikaz iz filma. Na internetu kruže tvrdnje da se ondje čuvaju izgubljena evanđelja, dokazi o izvanzemaljcima, zabranjene knjige magije ili kronovizor, stroj za gledanje u prošlost o kojem je pisao talijanski redovnik Pellegrino Ernetti.

Stvarnost je prozaičnija, ali nije bez zagonetke. Gradivo je golemo i dugo je bilo slabo popisano, pa je jedna studija iz 1969. arhiv usporedila s Herkulanejem zatrpanim lavom vremena: tajnim onako kako je tajno neiskopano arheološko nalazište. Najpoznatiji dokumenti iz arhiva, poput molbe Henrika VIII. za poništenje braka, zapisa procesa Galileu, Lutherove bule o izopćenju ili pisma Marije Stuart pred pogubljenje, već su izlagani javnosti, primjerice 2012. na izložbi "Lux in arcana" u Rimu. Od početka 21. stoljeća arhiv sustavno digitalizira gradivo.