Papisa Ivana

Ovaj članak govori o srednjovjekovnoj legendi. Ono što se u priči pripovijeda nije potvrđeno ni u jednom izvoru iz 9. stoljeća, a priča se po prvi put pojavljuje gotovo četiri stotine godina nakon vremena u koje je smještena.

Žena na Petrovoj stolici

U najpoznatijoj verziji priče jedna je djevojka iz Mainza otišla s ljubavnikom na učenje, prerušena u mladića. U Ateni je stekla veliku učenost, a zatim je došla u Rim, gdje je predavala i stekla ugled među učenim ljudima. Pod imenom Ivan Englez izabrana je za papu nakon smrti pape Lava IV.

Prema priči, vladala je dvije godine, sedam mjeseci i četiri dana. Tada je zatrudnjela s jednim od svojih pratitelja. Za vrijeme procesije od Bazilike svetog Petra prema Lateranu, u uskoj ulici između Koloseuma i crkve svetog Klementa, počeli su trudovi i rodila je pred okupljenima. Prema jednoj inačici, odmah je umrla, a prema drugoj su je svezali za konja i kamenovali. Pokopana je na mjestu gdje je umrla, a pape su odonda, kaže priča, zaobilazili tu ulicu.

Prvi zapisi

Najstariji poznati zapis nalazi se u kronici dominikanca Jeana de Maillyja iz Metza, sastavljenoj sredinom 13. stoljeća. On ženu ne imenuje i smješta je oko 1099. Priču je preuzeo i drugi dominikanac, Stjepan iz Bourbona.

Odlučujuća je bila kronika papa i careva Martina iz Opave, dominikanca i papinskog kapelana, iz druge polovice 13. stoljeća. On je ženi dao ime i mjesto podrijetla i smjestio je između Lava IV. i Benedikta III., u 850-e godine. Martinova je kronika bila jedno od najčitanijih povijesnih djela srednjeg vijeka i prepisivana je stotinama puta, pa je s njom priča stigla u cijelu Europu.

Kako je legenda živjela

U 14. i 15. stoljeću priča se većinom prihvaćala bez sumnje. Giovanni Boccaccio uvrstio ju je 1353. u svoju zbirku životopisa slavnih žena. U katedrali u Sieni postavljena je oko 1400. bista s natpisom koji ju je navodio kao Ivana VIII., ženu iz Engleske, među bistama ostalih papa. Češki reformator Jan Hus spomenuo je papisu 1415. na saboru u Konstanci kao primjer iz povijesti Crkve.

Uz priču su nastale i druge predaje. Jedna je govorila da su novoizabrani pape morali sjesti na stolicu s otvorom kako bi se provjerilo jesu li muškarci. Takve stolice doista su postojale u Lateranu, ali povjesničari ih povezuju s drevnim obredima, a ne s provjerom spola.

Kad je priča pala

U doba reformacije protestantski pisci koristili su papisu kao dokaz pokvarenosti papinstva, a katolički su je pisci isprva pokušavali objasniti. Krajem 16. stoljeća francuski katolik Florimond de Raemond objavio je kritiku legende, a papa Klement VIII. proglasio ju je neistinitom. Bista u Sieni tada je preuređena u lik pape Zaharije.

Najvažniji udarac zadao joj je protestant. Francuski kalvinist David Blondel objavio je 1647. i 1657. rasprave u kojima je pokazao da između Lava IV. i Benedikta III. nema mjesta za drugog papu. Lav IV. umro je u srpnju 855., a Benedikt III. posvećen je u rujnu iste godine. Suvremeni dokumenti i novac iz tih tjedana ne ostavljaju prostor za vladavinu od dvije i pol godine.

Odakle je mogla doći

Povjesničari su predložili više objašnjenja. Neki su legendu povezivali sa satirama protiv papa iz 10. stoljeća, kad su moćne rimske plemkinje imale velik utjecaj na izbor papa. Drugi su upozoravali na kip i natpis u Rimu koji su ljudi u srednjem vijeku pogrešno pročitali, ili na izbjegavanje jedne ulice u procesijama, za koje je kasnije izmišljen razlog.

Francuski povjesničar Alain Boureau zaključio je da je priča nastala u 13. stoljeću među dominikanskim piscima i da se oslanjala na rimske obrede i predaje o pojedinim mjestima u gradu. Engleski pisac Peter Stanford, koji je o papisi napisao knjigu, smatra da priča možda ima stvarnu podlogu, iako to ne može dokazati.