Kronovizor, stroj za gledanje prošlosti

Na otočiću nasuprot trga sv. Marka stoji samostan San Giorgio Maggiore, u kojem benediktinci žive od kraja 10. stoljeća. U njega je 1941. kao mladić ušao Pellegrino Ernetti, rođen 1925. Zaređen je 1949. i postao cijenjen glazbeni stručnjak: vodio je zborove, predavao arhaičnu glazbu na venecijanskom konzervatoriju Benedetto Marcello i od 1958. objavljivao višesveščanu raspravu o gregorijanskom pjevanju. Zanimala ga je i fizika zvuka. Početkom pedesetih radio je u laboratoriju s franjevcem Agostinom Gemellijem, liječnikom i osnivačem Katoličkog sveučilišta u Milanu, na tome kako snimkama pjevanja dobiti čišći zvuk.

Glas iz magnetofona

Prema priči koju je kasnije prenio austrijski pisac Peter Krassa, 15. rujna 1952. Gemelli i Ernetti snimali su pjevanje na magnetofon koji se stalno kvario. Gemelli je, ljut, zazvao pokojnog oca u pomoć. Kad su preslušali vrpcu, navodno su čuli glas koji je odgovorio da im pomaže, a u ponovljenom pokusu i nadimak koji su znali samo Gemelli i njegov otac. Priča tvrdi i da su obojica o tome izvijestila papu Pija XII. Za taj događaj nema drugog svjedočanstva osim kasnijih prepričavanja, ali on se često navodi kao jedan od ranih zapisa o takozvanim elektroničkim glasovima.

Intervju iz 1972.

Javnost je za stroj saznala 2. svibnja 1972., kad je tjednik La Domenica del Corriere objavio razgovor novinara Vincenza Maddalonija s Ernettijem pod naslovom "Izumljen je stroj koji fotografira prošlost". Ernetti je objasnio da se zvučni i svjetlosni valovi nakon nastanka ne uništavaju, nego ostaju zauvijek negdje prisutni, pa se mogu uhvatiti i ponovno sastaviti. Uređaj se, prema njegovu opisu, sastojao od antena od posebne slitine koje hvataju sve valne duljine, sklopa koji se usmjerava prema traženom događaju i opreme za snimanje.

Na stroju je, tvrdio je, radila skupina od dvanaest znanstvenika. Imena nije htio otkriti, osim nekoliko: uz Gemellija spominjao je raketnog inženjera Wernhera von Brauna i, prema talijanskim izvorima, fizičara Enrica Fermija. Fermi je umro 1954., Gemelli 1959., a von Braun je živio u SAD-u pod strogim nadzorom, pa nitko od njih nije mogao potvrditi ni opovrgnuti tvrdnju.

Ernetti je opisao što je vidio. Najprije su, kaže, za probu uhvatili Mussolinijev govor, zatim Napoleona, pa Ciceronov govor protiv Katiline iz 63. pr. Kr. Vidio je i izvedbu Tijesta, tragedije rimskog pjesnika Enija iz 2. stoljeća pr. Kr. od koje su sačuvani samo ulomci, i zapisao njezin tekst. Napokon je, tvrdio je, gledao Kristovu muku na Kalvariji. Uz članak je objavljena fotografija Kristova lica u samrtnoj borbi.

Lice s razglednice

Fotografija nije dugo ostala tajna. U kolovozu 1972. čitatelj iz Rima Alfonso De Silva napisao je časopisu Giornale dei misteri da je riječ o snimci drvenog raspela španjolskog kipara Lorenza Coullauta Valere iz 1931., koje se čuva u svetištu Milosrdne ljubavi u Collevalenzi kraj Todija. Sliku tog raspela, pisao je, kupio je u svetištu za 100 lira. Na tu su se podudarnost poslije pozivali i drugi istraživači.

Tekst Tijesta proučila je klasična filologinja Katherine Owen Eldred. Upozorila je da gotovo dvije trećine teksta čine već poznati ulomci, a novi dijelovi sadrže riječi i oblike latinskog koji su nastali stoljećima nakon Enija. Zaključila je da je tekst moderan sastav. Talijanski filolog Alessandro Russo 2025. objavio je knjigu u kojoj na temelju dostupnih dokumenata također zaključuje da je tekst krivotvoren.

Ernetti je poslije uglavnom šutio o stroju i nastavio raditi kao glazbenik i svećenik; bio je i egzorcist venecijanske patrijaršije. Umro je u Veneciji 8. travnja 1994.

Vatikanska tajna ili neostvaren san

Priča je oživjela nakon njegove smrti. Francuski svećenik i pisac François Brune, koji je tvrdio da je s Ernettijem razgovarao o stroju, 2002. objavio je knjigu Novi vatikanski misterij. U njoj prenosi pojedinosti za koje kaže da mu ih je Ernetti povjerio i tvrdi da je stroj doista radio, a već naslov upućuje na tvrdnju da je za njega znao Vatikan. Vatikan nikad nije službeno govorio o stroju, a dokumenata koji bi tu tvrdnju potvrdili nema. Brune je osporavao i Eldredinu analizu.

Peter Krassa, koji je 2000. objavio knjigu o kronovizoru, u njoj je donio pismo neimenovanog Ernettijeva rođaka. Prema tom pismu, Ernetti je na samrti priznao da je fotografija lažna i da je tekst Tijesta sastavio sam iz ulomaka antičkih pisaca, ali da se uvijek nadao da će stroj jednom proraditi. Autentičnost pisma nije moguće provjeriti. Krassa je u razgovorima priznao da nitko, pa ni Brune, nije vidio stroj.

Ideja o uređaju koji gleda prošlost starija je od Ernettija. Pojavljuje se u znanstvenoj fantastici od 19. stoljeća, a Isaac Asimov o njoj je pisao u priči Mrtva prošlost 1956. Fizičar i pisac Paul Nahin pretpostavio je da je Ernettija mogla nadahnuti jedna takva priča iz američkog časopisa znanstvene fantastike.