Vidovnjaci u policijskim istragama

Losanđeleska policija 1979. dala je dvanaestorici vidovnjaka zapečaćene omotnice s dokazima iz četiri zločina. Za prvi zločin istražitelji su znali 21 ključnu činjenicu, a vidovnjaci su u prosjeku pogodili četiri.

Ukratko

  • Vidovnjaci se od sredine 20. stoljeća javljaju policiji ili obiteljima nestalih s tvrdnjom da mogu vidjeti gdje je žrtva, tko je počinitelj ili što se dogodilo.
  • Neki su postali slavni, poput Nizozemca Gerarda Croiseta i Petera Hurkosa, ali njihove uspjehe istražitelji često nisu potvrdili, a promašaji su bili brojni.
  • Pokusi policije u Los Angelesu, nizozemskog policajca Filippusa Brinka i britanskih psihologa nisu pokazali da vidovnjaci o zločinima znaju više od studenata ili istražitelja.
  • Ankete pokazuju da otprilike svaka treća policijska uprava u SAD-u, Njemačkoj i Nizozemskoj ima iskustva s vidovnjacima, a vrlo malo njih ocjenjuje to iskustvo korisnim.

Kad nestane dijete ili se zločin ne može razriješiti, policija i obitelj dobivaju pozive, pisma i poruke ljudi koji tvrde da su nešto vidjeli u snu ili u viziji. Neki od njih nude pomoć iz suosjećanja, neki su profesionalni vidovnjaci koji za svoje usluge traže plaću, a neki postanu medijske zvijezde. Pitanje je li ijedan od njih stvarno pomogao provjeravalo se desetljećima, i u stvarnim slučajevima i u pokusima.

Dvojica slavnih Nizozemaca

Gerard Croiset, rođen 1909. u Larenu, nakon Drugoga svjetskog rata postao je poznat po suradnji s nizozemskom policijom u slučajevima nestanaka i ubojstava. Parapsiholog Wilhelm Tenhaeff s utrechtskog sveučilišta pisao je da je Croiset imao stvarne sposobnosti i da su ga ponekad konzultirali u deset do dvanaest slučajeva tjedno. Novinar Piet Hein Hoebens izračunao je da bi to, uz samo nekoliko dobro dokumentiranih uspjeha, značilo tisuće promašaja, a kasnije se pokazalo da su dio Tenhaeffovih podataka bili krivotvoreni. Godine 1966. Croiset je doputovao u Australiju, gdje mu je putne troškove platio jedan imućni poduzetnik, da pomogne u potrazi za troje djece nestale s plaže u Adelaideu. Unatoč velikoj pozornosti javnosti, nije pronašao nikakav trag.

Peter Hurkos, koji je tvrdio da je vidovitost stekao nakon pada s ljestava i ozljede glave, 1956. otišao je u Ameriku na poziv parapsihologa Andrije Puharicha. Glavni državni odvjetnik Massachusettsa 1964. izjavio je da se Hurkos začudno približio opisu osumnjičenika u slučaju bostonskog davitelja. Iste godine Hurkos je osuđen na novčanu kaznu od 1000 dolara jer se lažno predstavljao kao savezni agent. Kritičari su tvrdili da je tako dolazio do podataka koje je poslije iznosio kao vizije, a istražitelji u više njegovih slučajeva rekli su da nije dao ništa što se nije moglo pročitati u novinama.

Omotnice u Los Angelesu

Već 1960. nizozemski policijski službenik Filippus Brink podnio je Interpolu izvješće o jednogodišnjem pokusu s četiri vidovnjaka: gledali su fotografije i predmete, neke povezane sa stvarnim zločinima, a neke ne. Prema Brinku, nisu dali nijedan podatak koji bi istražitelju bio od koristi.

Godine 1979. psiholog Martin Reiser iz losanđeleske policije objavio je sa suradnicima pokus s dvanaest vidovnjaka. Svaki je dobio zapečaćene omotnice s predmetima iz četiri zločina, dva riješena i dva neriješena; ni vidovnjaci ni istraživači koji su s njima radili nisu znali o kojim je zločinima riječ. Za prvi zločin bila je poznata 21 ključna činjenica, a vidovnjaci su u prosjeku pogodili četiri. Za drugi su od 33 poznate činjenice prosječno pogodili 1,8. Pisac Arthur Lyons i sociolog Marcello Truzzi prigovorili su da je postupak svaku neizrečenu činjenicu brojao kao promašaj. Reiser i Nels Klyver zatim su usporedili vidovnjake, studente i iskusne istražitelje umorstava. Vidovnjaci su dali šest puta duže opise od studenata i zvučali su sigurnije, ali nisu bili točniji.

Šal, cipela i kamera

Britanski psiholozi Richard Wiseman i Donald West 1994. su, uz pomoć televizijske ekipe, ispitali tri vidovnjaka i tri studenta. Svi su dobili po tri predmeta iz riješenih zločina, koje je posudio policijski muzej u Essexu, i trebali su od 18 tvrdnji izabrati šest koje se odnose na svaki zločin. Ni vidovnjaci ni studenti nisu postigli rezultat iznad slučajnosti. Nakon objave rezultata vidovnjaci su smatrali da su bili uspješni, a jedan je ubrzo na televiziji izjavio da je pokus na sveučilištu potvrdio njegove sposobnosti, što je Wiseman javno opovrgnuo.

Što kaže policija

Jane Ayers Sweat i Mark Durm 1993. ispitali su policijske uprave 50 najvećih američkih gradova. Otprilike trećina ih je u prošlosti primila podatke od vidovnjaka, ali nijedna nije izvijestila da je vidovnjak dao korisniji podatak od drugih izvora. Nizozemski parapsiholog Sybo Schouten 2025. pregledao je ankete i pokuse iz SAD-a, Njemačke i Nizozemske: otprilike svaka treća policijska uprava ima iskustva s vidovnjacima, a udio onih koje su ih ocijenile korisnima kreće se od nula do 21 posto. U dvama nizozemskim slučajevima nestalih djevojaka Schouten nije našao nijedan doprinos vidovnjaka koji je pomogao istrazi.

Promašaji ponekad teško pogađaju obitelji. Godine 2004. vidovnjakinja Sylvia Browne u televizijskoj je emisiji rekla majci nestale djevojke Amande Berry da joj kći nije živa. Majka je umrla dvije godine kasnije, a Amanda Berry pronađena je živa 2013. Australski institut za kriminologiju savjetuje roditeljima nestale djece da ne traže pomoć vidovnjaka koji im se sami jave.

Kronologija

  1. 1956.: Peter Hurkos dolazi u SAD na poziv Andrije Puharicha.
  2. 1960.: Filippus Brink podnosi Interpolu izvješće o pokusu s četiri vidovnjaka.
  3. 1964.: Hurkos je osuđen zbog lažnog predstavljanja kao savezni agent.
  4. 1966.: Gerard Croiset sudjeluje u potrazi za troje nestale djece u Adelaideu.
  5. 1979.: Martin Reiser i suradnici objavljuju pokus s dvanaest vidovnjaka.
  6. 1982.: Reiser i Nels Klyver uspoređuju vidovnjake, studente i istražitelje.
  7. 1991.: Arthur Lyons i Marcello Truzzi objavljuju knjigu *The Blue Sense*.
  8. 1993.: Jane Ayers Sweat i Mark Durm objavljuju anketu policijskih uprava velikih američkih gradova.
  9. 1996.: Richard Wiseman, Donald West i Roy Stemman objavljuju pokus s predmetima iz zločina.
  10. 2004.: Sylvia Browne pogrešno kaže majci Amande Berry da joj kći nije živa.
  11. 2025.: Sybo Schouten objavljuje pregled upotrebe vidovnjaka u istragama nestanaka.

Ključne osobe

  • Gerard Croiset: Nizozemski vidovnjak kojeg je policija desetljećima konzultirala u slučajevima nestanaka.
  • Peter Hurkos: Nizozemski vidovnjak koji je u SAD-u tvrdio da je pomogao u slavnim istragama.
  • Filippus Brink: Nizozemski policijski službenik koji je 1960. izvijestio o pokusu s vidovnjacima.
  • Martin Reiser: Psiholog losanđeleske policije koji je vodio pokuse s vidovnjacima.
  • Marcello Truzzi: Sociolog koji je kritizirao i vidovnjake i pokuse koji su ih provjeravali.
  • Richard Wiseman: Psiholog koji je s Donaldom Westom ispitao vidovnjake predmetima iz zločina.
  • Sybo Schouten: Parapsiholog koji je 2025. objavio pregled vidovnjaka u policijskim istragama.

Što se zna

  1. U pokusu iz 1979. vidovnjaci su za prvi zločin u prosjeku pogodili četiri od 21 poznate činjenice.
  2. U pokusu Reisera i Klyvera vidovnjaci nisu bili točniji od studenata ni istražitelja.
  3. U britanskom pokusu ni vidovnjaci ni studenti nisu postigli rezultat iznad slučajnosti.
  4. Prema anketi iz 1993., nijedna od policijskih uprava 50 najvećih američkih gradova nije dobila korisniji podatak od vidovnjaka nego iz drugih izvora.
  5. Croiset 1966. u Australiji nije pronašao nikakav trag nestale djece.

Što tvrde zagovornici

  • Postoje pojedinačni slučajevi u kojima su policajci javno rekli da im je vidovnjak pomogao pronaći tijelo ili trag.
  • Laboratorijski pokusi s gotovim predmetima ne oponašaju napetost i emocije stvarne istrage, u kojima vidovnjaci tvrde da najbolje rade.
  • Pokus iz Los Angelesa sve neizrečeno brojao je kao promašaj, pa je podcijenio ono što su vidovnjaci stvarno rekli.
  • Policija nerado javno priznaje pomoć vidovnjaka, pa ankete mogu podcijeniti njihov doprinos.

Što kažu kritičari

  • U kontroliranim pokusima vidovnjaci nisu bili točniji od studenata i istražitelja.
  • Vidovnjaci daju mnogo nejasnih i proturječnih tvrdnji, a nakon razrješenja slučaja pamte se samo one koje su se pokazale točnima.
  • Velik dio navodnih uspjeha temelji se na podacima iz novina ili na pitanjima koja vidovnjak postavlja istražiteljima.
  • Pogrešne tvrdnje troše vrijeme istrage i nanose bol obiteljima nestalih.

Otvorena pitanja

  • Koliko je stvarnih slučajeva u kojima je podatak vidovnjaka pomogao, a nije se mogao doznati drugim putem?
  • Zašto policijske uprave i dalje primaju podatke vidovnjaka ako ih rijetko ocjenjuju korisnima?
  • Može li se osmisliti pokus koji bi vjernije oponašao stvarnu istragu, a ostao kontroliran?

Teorije

  • Neki vidovnjaci stvarno mogu doznati podatke o zločinima i nestalima
  • Uspjesi nastaju nejasnim tvrdnjama, naknadnim tumačenjem i podacima iz drugih izvora
  • Većina vidovnjaka ne pomaže, ali nekoliko slučajeva ostaje neobjašnjeno

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Lyons, A. i Truzzi, M. (1991). The Blue Sense: Psychic Detectives and Crime. Mysterious Press.
  • Nickell, J. (ur.) (1994). Psychic Sleuths: ESP and Sensational Cases. Prometheus Books.
  • Marks, D. i Kammann, R. (1980). The Psychology of the Psychic. Prometheus Books.

Izvori