Telepatija

U Groningenu je 1920. student sjedio iza zastora s povezom na očima, a dva kata iznad njega profesori su kroz otvor u podu gledali njegovu ruku i pokušavali je mislima dovesti do pravog polja na ploči. Pitanje koje su postavljali i danas dijeli psihologe.

Ukratko

Telepatija je navodni prijenos misli, slika ili osjećaja s jednog uma na drugi bez osjetila i bez ikakvog poznatog fizičkog posrednika.
Riječ je 1882. skovao Frederic Myers, jedan od osnivača londonskog Društva za psihička istraživanja, a od tada je provjeravana kartama, crtežima, snovima i pokusima u osjetilnoj izolaciji.
Neki pokusi dali su rezultate iznad slučajnosti, ali su drugi istraživači često otkrili propuste u postupku, a neovisna ponavljanja nisu uvijek uspijevala.
Zagovornici se pozivaju na metaanalize s malim, ali postojanim učinkom; kritičari smatraju da su to posljedice pogrešaka, neobjavljenih neuspjeha i statistike.

Većina ljudi barem je jednom doživjela da pomisli na nekoga tko se upravo tada javi telefonom. Krajem 19. stoljeća skupina britanskih znanstvenika i filozofa odlučila je takva iskustva ne prepričavati, nego provjeravati. Godine 1882. u Londonu je osnovano Društvo za psihička istraživanja (Society for Psychical Research), a klasični filolog Frederic Myers, jedan od osnivača, iste je godine skovao riječ telepatija, od grčkih riječi za "daleko" i "osjećaj". Zamijenila je dotadašnji, nespretniji izraz "prijenos misli".

Sestre koje su znale karte

Među prvim ispitanicima Društva bile su sestre Creery, kćeri jednog svećenika, koje su pogađale karte i predmete o kojima su drugi mislili. Istraživači su ih isprva smatrali uvjerljivima. U kasnijem pokusu sestre su uhvaćene kako se sporazumijevaju dogovorenim znakovima i priznale su prijevaru. Slično je završio i slučaj Georgea Alberta Smitha i Douglasa Blackburna, koje je Društvo također opisivalo kao prave telepate: Blackburn je godinama poslije priznao da su se služili trikovima.

Rani istraživači ipak nisu odustali. Klasični filolog Gilbert Murray od 1916. do 1924. izveo je 236 pokusa u kojima je pogađao prizore što su ih drugi u susjednoj prostoriji zamišljali, i izvijestio da je oko 36 posto bilo uspješno. Kritičari su upozorili da je Murray mogao čuti što se govori i da izoštren sluh može objasniti rezultate. Američki pisac Upton Sinclair 1930. objavio je knjigu Mental Radio o pokusima sa svojom suprugom Mary Craig Sinclair: od 290 crteža koje je ona pokušala ponoviti, Sinclair je 65 ocijenio uspjelima, 155 djelomično uspjelima, a 70 promašenima. Pokusi nisu bili izvedeni u laboratoriju, a pisac Martin Gardner upozorio je da mogućnost osjetilnih tragova nije isključena.

Ruka iza zastora u Groningenu

Psiholog Gerard Heymans, profesor u Groningenu i 1919. prvi predsjednik nizozemskog društva za psihička istraživanja, između 1920. i 1923. izveo je s asistentom Henrijem Brugmansom niz pokusa sa studentom Van Damom. Student je sjedio iza zastora s pločom podijeljenom na polja, a istraživači su na katu iznad kroz otvor u podu promatrali njegovu ruku i pokušavali je mislima usmjeriti prema unaprijed odabranom polju. Crtež te opreme danas se čuva u Sveučilišnom muzeju u Groningenu. Pokus je mnogo kasnije ponovila nizozemska televizijska emisija Jekels Jacht.

Snovi u Brooklynu i ganzfeld

U 1960-ima i 1970-ima psihijatar Montague Ullman i psiholog Stanley Krippner u bolnici Maimonides u Brooklynu budili su usnule ispitanike i bilježili njihove snove, dok je pošiljatelj u drugoj sobi gledao nasumično odabranu sliku. Zaključili su da neki rezultati podupiru telepatiju u snu. Psiholog C. E. M. Hansel prigovorio je da je jedan istraživač bio s pošiljateljem kad je otvarao omotnicu s ciljem, a psiholog James Alcock da ti pokusi nisu neovisno ponovljeni.

Iz tih je pokusa izrastao ganzfeld, postupak u kojem primatelj leži s prepolovljenim lopticama za stolni tenis na očima i šumom u slušalicama. Ganzfeld je od 1970-ih glavni pokus parapsihologije, a rasprava o njegovim rezultatima opisana je u zasebnom članku. Metaanaliza Lancea Storma, Patrizija Tressoldija i Lorenza Di Risija iz 2010. obuhvatila je 29 takvih istraživanja od 1997. do 2008. i izvijestila o pogocima znatno iznad slučajnosti. Psiholog Jeffrey Rouder i suradnici 2013. ponovno su analizirali iste podatke: kad su izostavili istraživanja s ručnim izborom cilja, dokazi su znatno oslabili, a preostali, prema njihovu mišljenju, nisu dovoljni jer nema poznatog mehanizma i jer nedostaju neobjavljeni neuspjesi.

Spor u istom časopisu

Godine 2018. psiholog Etzel Cardeña objavio je u časopisu American Psychologist pregled prema kojem su dokazi za takozvane psi pojave usporedivi s dokazima za prihvaćene pojave u psihologiji. Dvije godine poslije Arthur Reber i James Alcock odgovorili su u istom časopisu da tvrdnje parapsihologije ne mogu biti točne jer proturječe dobro utvrđenim znanstvenim načelima, pa podaci koji ih podupiru moraju potjecati iz slabih metoda ili pogrešne analize.

Pojam telepatije u međuvremenu je dobio i doslovno tehničko značenje. Godine 2014. skupina istraživača iz Španjolske, Francuske i SAD-a prenijela je jednostavne riječi kodirane nizovima nula i jedinica od jednog mozga do drugog na velikoj udaljenosti: pošiljateljevu moždanu aktivnost bilježio je EEG, a primatelju je magnetska stimulacija izazivala bljeskove svjetla u vidnom polju. Poruka je putovala internetom i kroz uređaje, a ne izravno od uma do uma.

Kronologija

1882.: U Londonu je osnovano Društvo za psihička istraživanja; Frederic Myers uvodi riječ telepatija.
1886.: Edmund Gurney, Frederic Myers i Frank Podmore objavljuju zbirku iskustava *Phantasms of the Living*.
1916.–1924.: Gilbert Murray izvodi 236 pokusa pogađanja zamišljenih prizora.
1920.–1923.: Gerard Heymans i Henri Brugmans u Groningenu ispituju studenta Van Dama.
1930.: Upton Sinclair objavljuje knjigu *Mental Radio*.
1960-e i 1970-e: Montague Ullman i Stanley Krippner provode pokuse telepatije u snu u bolnici Maimonides.
2010.: Metaanaliza Storma, Tressoldija i Di Risija izvješćuje o rezultatima iznad slučajnosti u ganzfeld pokusima.
2013.: Jeffrey Rouder i suradnici ponovno analiziraju iste podatke i ocjenjuju ih neuvjerljivima.
2014.: Objavljen je pokus prijenosa riječi između dvaju mozgova uz pomoć EEG-a, interneta i magnetske stimulacije.

Ključne osobe

Frederic Myers: Filolog i suosnivač Društva za psihička istraživanja koji je skovao riječ telepatija.
Gilbert Murray: Klasični filolog koji je izveo stotine pokusa pogađanja zamišljenih prizora.
Upton Sinclair: Američki pisac koji je opisao pokuse telepatije sa suprugom u knjizi *Mental Radio*.
Gerard Heymans: Nizozemski psiholog koji je u Groningenu ispitivao telepatiju posebno izrađenom opremom.
Montague Ullman: Psihijatar koji je vodio pokuse telepatije u snu u Brooklynu.
Etzel Cardeña: Psiholog čiji pregled iz 2018. tvrdi da su dokazi za psi pojave postojani.
James Alcock: Psiholog i jedan od najistaknutijih kritičara parapsihologije.

Što se zna

Riječ telepatija skovao je Frederic Myers 1882., godine osnivanja Društva za psihička istraživanja.
Sestre Creery uhvaćene su kako se služe dogovorenim znakovima i priznale su prijevaru.
Gerard Heymans je između 1920. i 1923. u Groningenu izvodio pokuse telepatije sa studentom Van Damom.
Metaanaliza iz 2010. izvijestila je o rezultatima iznad slučajnosti, a ponovna analiza iz 2013. pokazala je da učinak znatno slabi kad se izostave istraživanja s ručnim izborom cilja.
Časopis *American Psychologist* objavio je 2018. pregled u korist psi pojava, a 2020. odgovor koji tvrdi da one ne mogu postojati.

Što tvrde zagovornici

Metaanalize stotina pokusa pokazuju mali, ali postojan učinak koji se ne može pripisati slučaju.
Postupci su s vremenom pooštreni: uvedeni su automatski izbor ciljeva, odvojene prostorije i unaprijed određena analiza, a učinak nije nestao.
Ispitanici koji vjeruju u telepatiju, meditiraju ili su bliski pošiljatelju postižu bolje rezultate, što upućuje na stvarnu, iako slabu sposobnost.
Ako dokazi zadovoljavaju mjerila koja vrijede za druga područja psihologije, ne smiju se odbaciti samo zato što ne postoji objašnjenje mehanizma.

Što kažu kritičari

Gotovo svaki slavni slučaj iz povijesti istraživanja završio je otkrivanjem znakova, trikova ili propusta u postupku.
Mali učinci u metaanalizama mogu nastati zbog neobjavljenih neuspjelih pokusa i slobode u analizi podataka.
Kad pokuse izvode neovisni i skeptični istraživači, rezultati se obično približe slučajnosti.
Telepatija bi zahtijevala prijenos podataka koji ne slabi s udaljenošću i ne poznaje nikakav nositelj, što se kosi s dobro provjerenim zakonima fizike.

Otvorena pitanja

Zašto pojedini laboratoriji godinama dobivaju rezultate iznad slučajnosti, a drugi ne?
Koliko je neobjavljenih neuspjelih pokusa i kako bi promijenili ukupnu sliku?
Može li se pokus telepatije osmisliti tako da ga i zagovornici i kritičari unaprijed prihvate kao odlučujući?

Teorije

Telepatija postoji kao slaba i nepouzdana sposobnost koju pokusi hvataju statistički
Rezultati su posljedica tragova u postupku, neobjavljenih neuspjeha i statistike
Svakodnevna iskustva telepatije su slučajnosti koje pamtimo, a promašaje zaboravljamo
Dosadašnji pokusi nisu dovoljni ni za potvrdu ni za odbacivanje

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Gurney, E., Myers, F. W. H. i Podmore, F. (1886). Phantasms of the Living. Trübner.
Sinclair, U. (1930). Mental Radio.
Ullman, M., Krippner, S. i Vaughan, A. (1973). Dream Telepathy. Macmillan.
Hansel, C. E. M. (1966). ESP: A Scientific Evaluation. Scribner.
Wiseman, R. (2011). Paranormality. Macmillan.