Vidovitost

U srpnju 1759. švedski znanstvenik usred večere u Göteborgu uznemireno je opisivao požar koji je bjesnio 400 kilometara daleko u Stockholmu. Vijest je stigla tek nakon dva dana, a priča je uznemirila i mladog Immanuela Kanta.

Ukratko

Vidovitost je navodna sposobnost da se dozna nešto o udaljenom ili skrivenom predmetu, mjestu ili događaju bez osjetila i bez posredovanja drugog uma.
Najslavnija rana priča potječe iz 1759., kad je Emanuel Swedenborg u Göteborgu navodno opisao požar u Stockholmu dok je još trajao.
U 20. stoljeću vidovitost se ispitivala kartama u zatvorenim omotnicama, a od 1970-ih u pokusima daljinskog gledanja koje je financirala američka vlada.
Zagovornici ističu statistički značajne rezultate, a kritičari propuste u postupku i neuspjela ponavljanja.

Riječ vidovitost u mnogim jezicima nosi istu sliku. Francuska riječ clairvoyance znači "jasno viđenje", a kineska qianliyan "oči koje vide tisuću milja". Za razliku od telepatije, gdje podatak navodno dolazi iz tuđeg uma, vidovitost bi trebala dosegnuti sam predmet: kartu koju nitko nije pogledao, kuću u drugom gradu, mjesto u koje je otišao netko drugi.

Večera u Göteborgu

Emanuel Swedenborg bio je ugledan švedski inženjer, prirodoslovac i član rudarske uprave, a u zreloj dobi postao je vjerski mislilac koji je tvrdio da razgovara s anđelima i duhovima. U četvrtak 19. srpnja 1759. u Stockholmu je izbio velik požar koji je, prema kasnijim izvještajima, uništio oko 300 kuća i ostavio 2000 ljudi bez krova.

Swedenborg je te večeri bio na večeri kod prijatelja u Göteborgu, oko 400 kilometara daleko. Prema svjedočanstvima koja su poslije prikupljena, oko šest sati postao je nemiran i rekao društvu da u Stockholmu gori, da je izgorjela kuća njegova susjeda i da vatra prijeti njegovoj. Dva sata kasnije s olakšanjem je rekao da se požar zaustavio tri kuće od njegova doma. Priča je stigla do pokrajinskog upravitelja, koji ga je iste večeri pozvao da je ispriča. Glasnici iz Stockholma stigli su u ponedjeljak i utorak, a njihovi su izvještaji, prema Swedenborgovim pristašama, odgovarali njegovu opisu.

Swedenborgov životopisac Lars Bergquist ipak bilježi da se večera možda dogodila u nedjelju 29. srpnja, deset dana nakon požara, kad je vijest već mogla stići uobičajenim putem. Svjedočanstva su zapisana tek naknadno, a Swedenborg sam o događaju nije ostavio iscrpan zapis.

Filozof koji se predomislio

Priča je doprla do Königsberga, gdje je mladi filozof Immanuel Kant 1763. počeo raspitivati se o njoj. Poslao je engleskog prijatelja Josepha Greena da posjeti Swedenborga i naručio svih osam svezaka njegova djela Arcana Coelestia. U pismu Charlotte von Knobloch povoljno je prepričao priču o požaru. Tri godine poslije, 1766., Kant je anonimno objavio knjižicu Snovi vidioca duhova (Träume eines Geistersehers) u kojoj se oštro izrugivao Swedenborgovim viđenjima i zaključio da je o pojavama koje se ne mogu podvesti ni pod kakav zakon osjetila bolje prestati raspravljati. Pristaše Swedenborga i danas ističu da Kant priču o požaru nikad nije opovrgnuo.

Karte u zatvorenim omotnicama

Kad je biolog Joseph Banks Rhine na Sveučilištu Duke 1930-ih počeo ispitivati izvanosjetilnu percepciju, odvojio je vidovitost od telepatije jednostavnim postupkom: ispitanik je pogađao redoslijed karata koje u tom trenutku nitko nije gledao. U najpoznatijem nizu, student Hubert Pearce pogađao je karte u knjižnici, dok je asistent Joseph Gaither Pratt u drugoj zgradi jednu po jednu odlagao karte licem prema dolje, ne gledajući ih. Rhine je rezultate smatrao dokazom vidovitosti, a psiholog C. E. M. Hansel 1960-ih je tvrdio da nadzor nije isključivao varanje.

Medij Eileen Garrett, koju je Rhine ispitivao 1933. kartama u zatvorenim omotnicama, postigla je slab rezultat i rekla da vidovitost ne može pokazati na zapovijed. Parapsiholog Samuel Soal ispitao ju je 1937. u Londonu s više od 12.000 pogađanja i nije dobio rezultat iznad slučajnosti.

Od karata do vojnih ciljeva

Od 1972. fizičari Russell Targ i Harold Puthoff na institutu SRI u Kaliforniji razvili su daljinsko gledanje, u kojem ispitanik opisuje i crta nasumično odabrano udaljeno mjesto. Pokusi su prerasli u tajni program američkih obavještajnih službi poznat kao Stargate, ugašen 1995. nakon što su ga ocijenili statističarka Jessica Utts i psiholog Ray Hyman. Utts je zaključila da su rezultati dokaz paranormalne sposobnosti, a Hyman da propusti u postupku nisu isključeni. Završno izvješće utvrdilo je da podaci daljinskog gledanja nikad nisu poslužili kao temelj za obavještajnu akciju.

Vidovitost se i danas nudi kao usluga: vidovnjaci tvrde da vide nestale osobe, skrivene predmete i mjesta zločina, a njihov se rad u policijskim istragama više puta provjeravao.

Kronologija

19. srpnja 1759.: U Stockholmu izbija velik požar; Swedenborg ga, prema svjedocima, opisuje u Göteborgu.
1763.: Immanuel Kant raspituje se o Swedenborgu i šalje prijatelja da ga posjeti.
1766.: Kant anonimno objavljuje knjigu *Snovi vidioca duhova*.
1784.: Markiz de Puységur opisuje ispitanika koji u transu postavlja dijagnoze bolesti.
1933.: Joseph Banks Rhine ispituje Eileen Garrett kartama u zatvorenim omotnicama.
1933.–1934.: Niz pokusa Huberta Pearcea i Josepha Gaithera Pratta na Sveučilištu Duke.
1937.: Samuel Soal u Londonu ne nalazi rezultate iznad slučajnosti kod Eileen Garrett.
1972.: Russell Targ i Harold Puthoff započinju pokuse daljinskog gledanja na institutu SRI.
1995.: Program Stargate ocijenjen je i ugašen.

Ključne osobe

Emanuel Swedenborg: Švedski znanstvenik i vjerski mislilac kojem se pripisuje viđenje požara u Stockholmu.
Immanuel Kant: Filozof koji je istraživao priče o Swedenborgu, a zatim ih ismijao u knjizi.
Joseph Banks Rhine: Utemeljitelj laboratorijske parapsihologije koji je vidovitost ispitivao kartama.
Eileen Garrett: Medij koja u pokusima s kartama nije postigla rezultate iznad slučajnosti.
Russell Targ: Fizičar koji je razvio postupak daljinskog gledanja.
Jessica Utts: Statističarka koja je rezultate daljinskog gledanja ocijenila kao dokaz paranormalne sposobnosti.

Što se zna

Veliki požar u Stockholmu izbio je 19. srpnja 1759. i uništio oko 300 kuća.
Svjedočanstva o Swedenborgovu viđenju zapisana su naknadno, a jedan životopisac smješta večeru deset dana nakon požara.
Kant je 1766. anonimno objavio knjigu u kojoj se izruguje Swedenborgovim viđenjima.
Eileen Garrett nije postigla rezultate iznad slučajnosti ni kod Rhinea 1933. ni kod Soala 1937.
Ocjena programa Stargate iz 1995. utvrdila je da podaci daljinskog gledanja nisu poslužili kao temelj za obavještajnu akciju.

Što tvrde zagovornici

Swedenborgovo viđenje posvjedočilo je više ljudi iste večeri, a izvještaji glasnika potvrdili su pojedinosti.
Laboratorijski pokusi s kartama i daljinskim gledanjem dali su rezultate daleko iznad slučajnosti.
Statističarka koju je angažirala američka vlada zaključila je da su dokazi po mjerilima drugih znanosti dobro utemeljeni.
Vidovitost je slaba i nestalna sposobnost, pa neuspjesi pojedinih ispitanika ne opovrgavaju uspjehe drugih.

Što kažu kritičari

Priča o požaru zapisana je naknadno, iz druge ruke, i nema pouzdanog zapisa nastalog iste večeri.
Rani pokusi s kartama imali su propuste koji su ispitanicima mogli otkriti cilj ili omogućiti varanje.
Kad su pokuse vodili drugi istraživači, nadareni ispitanici često nisu postizali ništa iznad slučajnosti.
Ni desetljeća državnog financiranja daljinskog gledanja nisu dala nijedan podatak na temelju kojeg se djelovalo.

Otvorena pitanja

Kada je točno održana večera u Göteborgu i što su svjedoci čuli iste večeri?
Zašto su rezultati pojedinih ispitanika s vremenom padali prema razini slučajnosti?
Može li se razlikovati vidovitost od telepatije ako cilj ipak netko poznaje?

Teorije

Vidovitost postoji i ponekad se javlja spontano ili u pokusima
Priče poput Swedenborgove nastaju naknadnim prepričavanjem i uljepšavanjem
Laboratorijski rezultati posljedica su propusta u postupku i statistike
Dokazi nisu dovoljni ni za potvrdu ni za odbacivanje

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Kant, I. (1766). Träume eines Geistersehers, erläutert durch Träume der Metaphysik. Hartknoch.
Rhine, J. B. (1934). Extra-Sensory Perception. Boston Society for Psychic Research.
Hansel, C. E. M. (1966). ESP: A Scientific Evaluation. Scribner.
Targ, R. i Puthoff, H. E. (1977). Mind-Reach. Delacorte Press.