Atilin grob

Hunski kralj umro je 453. nakon svadbene gozbe, a oni koji su ga pokopali, piše gotski povjesničar, nisu preživjeli pogreb. Mađarska predaja kaže da počiva pod koritom rijeke Tise, u tri lijesa od zlata, srebra i željeza.

Ukratko

  • Atila, kralj Huna, umro je 453. nakon svadbe s Ildiko, prema suvremenicima od iznenadnog krvarenja, a njegov grob nikad nije pronađen.
  • Gotski povjesničar Jordanes oko 551. piše da je pokopan noću, u lijesovima okovanima zlatom, srebrom i željezom, i da su ubijeni oni koji su ga pokopali.
  • Grob u koritu Tise spominju njemačke kronike 13. i 14. stoljeća i mađarska usmena predaja. Jordanes takav pokop, s rijekom skrenutom iz korita, opisuje za gotskog kralja Alarika, a ne za Atilu.
  • Mađarski istraživači i amateri grob traže više od stoljeća, a dosadašnje najave otkrića nisu potvrđene.

Godine 453. Atila je vladao savezom naroda koji se protezao od Rajne do Crnog mora. Dvije godine ranije borio se s Rimljanima i Gotima na Katalaunskim poljima u Galiji, a godinu ranije opljačkao je sjevernu Italiju. Tada se, kako piše Jordanes, ponovno oženio, i to vrlo lijepom djevojkom po imenu Ildiko.

Na svadbenoj gozbi mnogo je pio. Legao je na leđa i zaspao, a krv koja bi inače potekla iz nosa slila mu se u grlo i ugušila ga. Ujutro su ga sluge zatekle mrtvog, bez ijedne rane, a mladu kako plače pokrivena velom. Taj opis potječe od bizantskog diplomata Priska, koji je nekoliko godina ranije bio poslanik na Atilinu dvoru, a sačuvao ga je Jordanes. Kroničar Marcelin Komes, osamdesetak godina poslije, zapisao je drukčiju priču: da ga je nožem ubila žena. Većina povjesničara drži se Priskova opisa.

Pogreb na ravnici

Jordanes je Gotsku povijest (Getica) napisao oko 551. u Carigradu. U 49. poglavlju opisuje kako su Huni ožalili kralja. Ratnici su sebi rezali kosu i lica, da ga oplakuju muškom krvlju, a ne ženskim suzama. Tijelo je izloženo usred ravnice, u svilenom šatoru. Najbolji konjanici jahali su u krugovima oko njega i pjevali pjesmu o njegovim djelima: da je bio gospodar najhrabrijih plemena, da je strahom držao oba rimska carstva i da nije pao od neprijateljske rane ni od izdaje prijatelja, nego u miru, usred svojeg naroda.

Nad grobom je održana gozba koju Jordanes naziva strava. Tijelo su zatim u tajnosti noći pokopali u zemlju. Lijesove su okovali, prvi zlatom, drugi srebrom, a treći željezom. Jordanes tumači i zašto: željezo zato što je pokorio narode, a zlato i srebro zato što je primao počasti od oba carstva. U grob su stavljeni oružje pobijeđenih neprijatelja i dragocjeni ukrasi. Da bi se blago sačuvalo od ljudske znatiželje, kaže Jordanes, ubili su one koji su obavili posao, pa su smrt dočekali i pokojnik i oni koji su ga pokopali.

Mjesto ne navodi. Ne spominje ni rijeku.

Rijeka koja je skrenula iz korita

Rijeku Jordanes spominje u drugom poglavlju iste knjige. Kad je gotski kralj Alarik umro 410. kod grada Consentije (danas Cosenza u Kalabriji), Goti su skrenuli tok rječice Busento. Zarobljenici su u isušenom koritu iskopali grob, Alarika su pokopali s mnogo blaga, vodu vratili u staro korito, a kopače ubili, da nitko ne dozna mjesto.

Ista dva motiva, rijeka preko groba i pobijeni grobari, poslije su se vezala uz Atilu. Njemačke kronike 13. i 14. stoljeća, među njima Saska svjetska kronika i rimovana svjetska kronika Heinricha von Münchena, pišu da je Atila položen u zlatnom i srebrnom lijesu u korito Tise. U mađarskoj usmenoj predaji hunski kralj pokopan je "u sunčevu zraku, u mjesečevu zraku i u crnoj noći", što su tri lijesa: zlatni, srebrni i željezni.

Za mađarsku srednjovjekovnu povijest Atila nije bio samo strani osvajač. Ugarski kroničari smatrali su da su Mađari potomci Huna, a dinastiju Arpadovića izvodili su od Atile. Ilustrirana kronika iz oko 1360. prikazuje ga kao prvog kralja, s krunom, kuglom i žezlom, onako kako se prikazivao ugarski vladar.

Najpoznatiju sliku pogreba dao je Géza Gárdonyi u romanu Nevidljivi čovjek (A láthatatlan ember, 1902.). Uz pisane izvore koristio je i usmenu predaju, pa su u njegovu opisu sva tri elementa: grobna komora iskopana u koritu rijeke, trostruki lijes i ubijeni grobari. Njegova je slika pogreba postala dio opće predodžbe o Atili u Mađarskoj.

Potraga po ravnici

Arheolozi do danas nisu pronašli ni Atilin grob ni njegovo sjedište. Povjesničar István Bóna smatrao je da grob može biti bilo gdje na golemom području od rijeke Bug do Alpa. Samo u županiji Békés na istoku Mađarske ima oko 900 starih zemljanih humaka.

U listopadu 2004. načelnik sela Zsadány, Árpád Dudás, izjavio je da grob leži pod humcima u njegovu kraju. Pozivao se na Priskov putopis: prema njegovu računu, Priskovo poslanstvo nakon trinaest dana putovanja stiglo je upravo onamo. Kao dokaze naveo je željeznog konjića, strelicu i ime jednog dijela sela. Ravnatelj muzeja u Békéscsabi, Imre Szatmári, odgovorio je da sumnja na jedan humak među stotinama ne znači ništa, a dozvolu za iskapanje načelnik nije dobio.

Dio mađarskih istraživača, među njima Izabella Horváth i Mihály Hoppál, pokop u koritu rijeke i višestruki lijes povezuje s ukopnim običajima azijskih stepskih naroda. Višestruki lijesovi poznati su iz grobova kineskih velikaša i iz grobova azijskih Huna (Xiongnu) u Mongoliji, a mađarski etnolog Lajos Bese zapisao je mongolsku bajku u kojoj je kraljević nakon smrti položen u zlatni, srebrni i željezni lijes. Prema njihovu tumačenju, Jordanes je opisao stvaran stepski obred, a ne izmislio pojedinosti.

Kronologija

  1. 410.: Gotski kralj Alarik umire kod Consentije i, prema Jordanesu, biva pokopan u koritu rijeke Busento.
  2. 451.: Atila se bori protiv Rimljana i Gota na Katalaunskim poljima.
  3. 453.: Atila umire u noći nakon svadbe s Ildiko i pokopan je na nepoznatom mjestu.
  4. Oko 551.: Jordanes u Carigradu dovršava Gotsku povijest s opisom pogreba.
  5. 13. i 14. stoljeće: Njemačke kronike pišu da Atila leži u zlatnom i srebrnom lijesu u koritu Tise.
  6. Oko 1360.: Ilustrirana kronika prikazuje Atilu kao prvog ugarskog kralja.
  7. 1902.: Géza Gárdonyi objavljuje roman Nevidljivi čovjek s pokopom u koritu rijeke.
  8. Listopad 2004.: Načelnik sela Zsadány tvrdi da je Atilin grob pod humcima u njegovu kraju.

Ključne osobe

  • Atila: Kralj Huna od 434. do 453., čiji grob nikad nije pronađen.
  • Ildiko: Djevojka s kojom se Atila oženio u noći svoje smrti.
  • Prisk: Bizantski diplomat i povjesničar koji je posjetio Atilin dvor i opisao njegovu smrt.
  • Jordanes: Gotski povjesničar iz 6. stoljeća koji je sačuvao opis Atilina pogreba.
  • Alarik: Gotski kralj čiji je pokop u koritu rijeke Busento uzor priče o grobu pod rijekom.
  • Géza Gárdonyi: Mađarski pisac čiji je roman proširio sliku groba pod Tisom.
  • István Bóna: Mađarski arheolog koji je smatrao da grob može biti od Buga do Alpa.

Što se zna

  1. Atila je umro 453. nakon svadbene gozbe, a Prisk smrt pripisuje krvarenju iz nosa.
  2. Jordanes opisuje noćni pokop u lijesovima okovanima zlatom, srebrom i željezom i ubijanje grobara, ali ne navodi mjesto ni rijeku.
  3. Pokop u koritu skrenute rijeke Jordanes opisuje za Alarika i rijeku Busento 410.
  4. Pokop u koritu Tise spominju njemačke kronike 13. i 14. stoljeća i mađarska usmena predaja.
  5. Ni Atilin grob ni njegovo sjedište arheolozi nisu pronašli.

Otvorena pitanja

  • Je li priča o Tisi nastala kao sjećanje na stvaran hunski obred ili je preuzeta iz Jordanesove priče o Alariku?
  • Gdje je bilo Atilino sjedište, uz koje bi grob vjerojatno trebalo tražiti?
  • Je li opis trostrukog lijesa doslovan ili je Jordanes slikovito opisao bogatstvo pogreba?

Teorije

  • Atila je pokopan u koritu Tise, kako kaže predaja
  • Pokopan je po azijskom stepskom obredu, ali na mjestu koje nema veze s Tisom
  • Rijeka je preuzeta iz priče o Alariku, a o mjestu groba ne zna se ništa

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori