Bagdadska baterija

Khujut Rabu'a je mjesto nedaleko od Bagdada, u kraju u kojem je nekoć stajao Ktezifont, prijestolnica Parta, a zatim Sasanida. Tamo je 1936. pronađen predmet koji se poslije prodavao kao "baterija stara dvije tisuće godina". Sastoji se od tri dijela: glinenog vrča visokog oko 15 centimetara, bakrenog valjka promjera oko 26 milimetara i visine oko 9 centimetara, zatvorenog s donje strane, te željezne šipke koja je stajala u valjku. Šipku je na mjestu držao čep od bitumena. Kad je pronađena, bila je potpuno oksidirana.

Izvori se ne slažu ni oko pojedinosti samog nalaza. Prema nekima, predmet je izvađen iz zemlje, a prema drugima pronađen je u spremištu muzeja. BBC-jev pregled iz 2003. navodi da je König vrč iskopao 1938. i da je visok oko 13 centimetara, dok većina ostalih izvora navodi 1936. i oko 15 centimetara.

Galvanski članak u glinenom vrču

Wilhelm König, koji je tada vodio laboratorij Iračkog muzeja, 1938. objavio je kratak članak u kojem je predložio da je predmet galvanski članak. U njemu dva različita metala uronjena u kiselu tekućinu stvaraju električni napon. König je pretpostavio da su takvi članci služili za nanošenje tankog sloja zlata ili srebra na ukrase, jer je u Bagdadu vidio pozlaćene predmete za koje je mislio da su pozlaćeni na taj način.

Ideja je brzo izašla iz stručnih krugova. Već 1939. pisac Willy Ley predstavio ju je čitateljima časopisa Astounding Science-Fiction pod naslovom o električnoj bateriji staroj dvije tisuće godina. Prema tom članku, Willard F. M. Gray iz tvrtke General Electric napravio je repliku s otopinom bakrenog sulfata i izvijestio da je "neko vrijeme radila prilično dobro".

Pokusi s replikama

Replika je od tada napravljeno mnogo. Njemački egiptolog Arne Eggebrecht iz muzeja u Hildesheimu 1978. je spojio više replika napunjenih sokom od grožđa i, prema izvješćima, nanio sloj srebra debeo oko stotinu nanometara. Pisani zapisi o tim pokusima nisu sačuvani. Američka televizijska emisija MythBusters 2005. spojila je deset ručno izrađenih replika napunjenih limunovim sokom i izmjerila ukupno 4,33 volta. Struja je preko noći nanijela tanak sloj cinka na bakrenu pločicu, ali deset posuda nije bilo dovoljno ni za osjetan udar kroz suhu kožu.

Povjesničar znanosti Paul T. Keyser 1993. objavio je rad u kojem prihvaća da je predmet mogao biti električni članak, ali smatra da je bio preslab za pozlaćivanje. Predložio je da je služio za ublažavanje boli, kao blagi električni podražaj, za što nije trebala ni velika snaga ni složena oprema.

Ono čega u nalazu nema

Kritičari ističu da je najvažnije ono čega nema. Na bakrenom valjku nema izbočine ni priključka na koji bi se mogla spojiti žica, a u nalazu nema žica ni vodiča. Bitumenski čep potpuno zatvara valjak, a pokusi su pokazali da struja prestaje kad se posuda zatvori kao u nalazu, jer elektrodama ponestane kisika. Bitumen se uz to topi na toplini, pa bi dolijevanje tekućine bilo nespretno.

Njemački konzervator Gerhard Eggert proučio je postupak kojim su bagdadski zlatari pozlaćivali predmete i zaključio da je riječ o pozlati vatrom, uz pomoć žive, a ne o pozlati strujom. Iz partskog ni sasanidskog doba nije poznat nijedan predmet pozlaćen elektrolizom.

Važna je i usporedba sa sličnim nalazima. Američki arheolog Leroy Waterman pronašao je 1930. u Seleukiji četiri glinena vrča zatvorena bitumenom, s brončanim valjcima u kojima su bili ostaci biljne tvari. Njemački povjesničar umjetnosti Ernst Kühnel 1931. je u Ktezifontu pronašao šest vrčeva s brončanim smotcima, olovnim pločicama ili željeznim čavlima. Jedan od njih danas je u Metropolitanskom muzeju u New Yorku. Arheolozi Emmerich Paszthory i Brad Hafford upozoravaju da se bakrene posude, željezni čavli i zatvaranje bitumenom u tom kraju povezuju s magijom i zaštitom, a vrč iz Khujut Rabu'a pronađen je blizu takozvanih čarobnih zdjela.

Sporna je i starost. König je predmet smjestio u partsko doba (oko 250. pr. Kr. – 224.). St John Simpson iz Britanskog muzeja upozorio je da su podaci o iskopavanju oskudni i da je sam vrč po izgledu sasanidski, dakle mlađi, iz razdoblja od 3. do 7. stoljeća.

Predmet koji se ne može ponovno pregledati

U veljači 2003., uoči rata u Iraku, BBC je upozorio da je "drevna baterija" među predmetima kojima prijeti uništenje. Od invazije te godine ne zna se gdje je većina tih predmeta, pa se ni jedna od tvrdnji ne može provjeriti na izvorniku. Rasprava se zato i danas vodi na temelju starih opisa, fotografija i replika.