Mohenjo-daro

Mohenjo-daro na jeziku sindi znači "brežuljak mrtvih". Pravo ime grada nije poznato. Ruševine leže na desnoj obali rijeke Ind, u pokrajini Sind na jugu Pakistana. Grad je pripadao Indskoj, ili harapskoj, civilizaciji, koja se u brončanom dobu prostirala na većem dijelu današnjeg Pakistana i sjeverozapadne Indije i bila suvremenica starog Egipta i Mezopotamije.

Brežuljak s budističkom stupom

Gotovo 3700 godina ruševine nitko nije prepoznao. Indijski arheolog Rakhal Das Banerji iz Arheološkog zavoda Indije obišao je lokalitet 1919. i 1920. zbog budističke stupe iz prvih stoljeća poslije Krista, koja stoji na najvišem brežuljku. Ondje je pronašao kremeno strugalo koje ga je uvjerilo da je mjesto mnogo starije. Velika iskopavanja vodili su potom Kashinath Dikshit i John Marshall, ravnatelj Arheološkog zavoda, koji je 1924. objavio da je u dolini Inda otkrivena dotad nepoznata civilizacija.

Grad po planu

Mohenjo-daro prostirao se na oko 300 hektara. Podijeljen je na povišeni dio, koji arheolozi zovu Citadela, i Donji grad. Ulice su išle u pravilnoj mreži, a većina kuća građena je od pečene opeke ujednačenih dimenzija. Mnoge su imale unutarnja dvorišta, zdence i prostorije za kupanje, a otpadna voda tekla je u pokrivene kanale uz ulice. Takva briga o gradskoj odvodnji rijetka je za gradove tog doba.

Na Citadeli stoji Veliko kupalište, bazen dug 12, širok 7 i dubok 2,4 metra, do kojeg se spuštalo stubama i čije je dno zabrtvljeno slojem bitumena. Mnogi ga povezuju s obrednim pranjem, ali to se ne može dokazati. Pokraj njega je velika građevina koju je arheolog Mortimer Wheeler 1950. nazvao žitnicom, iako drugi istraživači smatraju da je mogla imati i drugu namjenu.

Iznenađuje i ono čega nema. Nisu pronađene ni velike palače ni hramovi, ni kraljevski grobovi, ni prikazi bitaka. Ne zna se tko je gradom vladao. Među najpoznatijim nalazima su kip bradatog muškarca, prozvan "Svećenik-kralj", i mala brončana figura djevojke, prozvana "Plesačica", visoka nešto više od deset centimetara.

Pečati s natpisima

Na nalazištima Indske civilizacije pronađeno je oko četiri tisuće predmeta s natpisima, najviše malih kamenih pečata s prikazima životinja, najčešće bika s jednim rogom, i nizom znakova iznad njih. Poznato je više od 400 različitih znakova. Natpisi su vrlo kratki, u prosjeku oko pet znakova, i nijedan nije pronađen uz prijevod na neki poznati jezik.

Zato pismo nije dešifrirano. Indijski epigrafičar Iravatham Mahadevan i finski indolog Asko Parpola smatraju da bilježi neki rani dravidski jezik, srodan jezicima današnje južne Indije. Drugi predlažu indoarijske ili sasvim nepoznate jezike. Godine 2004. Steve Farmer, Richard Sproat i Michael Witzel ustvrdili su da znakovi uopće nisu pismo nego simboli, slični grbovima, koji ne bilježe jezik. Odgovor je stigao 2009., kad je tim Rajesha Raoa statističkom analizom pokazao da raspored znakova više nalikuje jezicima nego nejezičnim sustavima. Rasprava se nastavlja.

Kraj gradova

Oko 1900. pr. Kr. Indska civilizacija počela je slabjeti, a oko 1700. pr. Kr. Mohenjo-daro bio je napušten. Ljudi nisu nestali: stanovništvo se preselilo u manja sela, većinom istočnije, a pismo, pečati i velika gradnja prestali su se koristiti.

Mortimer Wheeler je u četrdesetima ustvrdio da su grad razorili osvajači koji su s indoarijskim jezicima došli sa sjeverozapada, a kao dokaz naveo je kosture pronađene u gornjim slojevima. Američki arheolog George Dales, koji je u Mohenjo-daru iskapao 1964. i 1965., u članku The Mythical Massacre at Mohenjo-daro pokazao je da kosturi potječu iz različitih razdoblja i da nema tragova bitke. Ta je teorija danas uglavnom napuštena.

Novija istraživanja usmjerena su na klimu i rijeke. Tim geologa Liviua Giosana 2012. pokazao je da su monsunske kiše tada slabjele, a rijeke na koje su se oslanjali poljoprivrednici mijenjale su tok ili presušivale. Istraživanje izotopa kisika iz 2016. također povezuje slabljenje monsuna s propadanjem gradova. Dio istraživača naglašava i slabljenje trgovine s Mezopotamijom. Mnogi smatraju da je kraj imao više uzroka.

Mohenjo-daro je 1980. kao prvi lokalitet u južnoj Aziji upisan na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Danas mu prijete sol iz podzemnih voda i loši zahvati obnove, zbog kojih se zidovi od opeke raspadaju.