Çatalhöyük

Çatalhöyük na turskom znači "brežuljak na račvanju", prema putu koji se ondje dijeli. Riječ je o dva umjetna brežuljka uz stari tok rijeke Çarşambe, na ravnici Konya u središnjoj Anatoliji. Istočni, stariji brežuljak visok je dvadesetak metara i nastao je od ostataka kuća koje su se tijekom više od tisuću godina rušile i gradile jedna na drugoj.

Grad bez ulica

Britanski arheolog James Mellaart pronašao je nalazište 1958., a od 1961. do 1965. iskopao je gotovo dvjesto zgrada. Ono što je našao nije nalikovalo ni na selo ni na grad kakve poznajemo. Kuće od opeke od blata stajale su zid uz zid, poput saća, bez ulica i prolaza između njih. Ulazilo se kroz otvor u ravnom krovu, niz drvene ljestve, a isti je otvor služio kao dimnjak za ognjište i krušnu peć. Krovovi su tako bili ulice i trgovi naselja: po njima se hodalo, ondje se radilo, a s njih se silazilo u kuće.

Unutrašnjost je bila čista i uredna. Zidovi i povišene klupe premazivani su bijelom žbukom, ponegdje i desetke puta. Smeće se odlagalo izvan kuća, na otvorenim prostorima između skupina zgrada. Kad bi kuća ostarjela, stanovnici bi srušili gornji dio, ispunili prostoriju i na istom mjestu sagradili novu, često s istim rasporedom. Tako je brežuljak rastao sloj po sloj.

Bikovi, leopardi i lešinari

Mnoge su kuće bile ukrašene. Na zidovima su naslikani prizori lova, ljudi oko velikih divljih goveda i jelena, a u nekima i lešinari koji se spuštaju na ljudske likove bez glava. U zidove i klupe ugrađivani su rogovi i lubanje divljih bikova, prekriveni žbukom. Dva leoparda od gline, okrenuta jedan prema drugome, oblikovana su u reljefu na jednom zidu.

Jedna slika privukla je posebnu pozornost. Mellaart ju je opisao kao plan naselja s kućama poredanima u redove, iznad kojeg se diže planina s dva vrha, i povezao je s obližnjim vulkanom Hasan Dağ. Nazvana je najstarijom kartom na svijetu. Arheologinja Stephanie Meece 2006. predložila je drukčije tumačenje: geometrijski uzorak i kožu leoparda. Skupina geologa 2014. ispitala je stijene na vulkanu Hasan Dağ i utvrdila da je on doista eruptirao u vrijeme kad je naselje postojalo.

Mrtvi pod podom

Stanovnici su svoje pokojnike pokapali u kućama, ispod klupa i podova na kojima su sjedili i spavali. Tijela su polagana zgrčena, ponekad umotana u prostirke od trske. Neki su grobovi kasnije otvarani, a lubanje vađene i premještane, a nekoliko lubanja prekriveno je žbukom i obojeno okerom. U pojedinim kućama pokopane su desetine ljudi, pa su ih istraživači nazvali "povijesnim kućama": mjestima koja su se nasljeđivala i u kojima je sjećanje na pretke bilo doslovno ugrađeno u pod.

Božica koje možda nije bilo

Mellaart je pronašao glinene i kamene kipiće punašnih žena, među njima i poznatu ženu koja sjedi na prijestolju između dviju mačaka, otkrivenu u spremištu za žito. Zaključio je da su stanovnici štovali veliku božicu majku i da su žene imale vodeću ulogu u društvu. Ta je slika postala vrlo poznata i izvan arheologije.

Mellaartova istraživanja prekinuta su 1965., nakon što ga je turska vlast povezala sa spornim slučajem nestalih nalaza iz Doraka, a nalazište je gotovo trideset godina mirovalo. Iskapanja je 1993. ponovno pokrenuo Ian Hodder, tada sa Sveučilišta u Cambridgeu, i vodio ih do 2018. Njegov je tim istraživao sporije i s novim metodama: cijele sezone posvećivali su jednoj kući, a tlo su prosijavali i analizirali.

Rezultati su promijenili sliku. Među oko dvije tisuće pronađenih kipića većina prikazuje životinje, a ženski likovi su rijetki. Analize kostiju pokazale su da su muškarci i žene jeli istu hranu i da su podjednako često pokapani ispod podova, a i lubanje uklonjene iz grobova pripadaju podjednako muškarcima i ženama. Hodder je zaključio da nema dokaza ni za vlast žena ni za vlast muškaraca.

Koliko je ljudi ondje živjelo

Prve procjene govorile su o pet do sedam tisuća stanovnika, a novija o nekoliko stotina do nekoliko tisuća u isto vrijeme. Nisu pronađene palače, hramovi ni veće kuće koje bi pripadale vladarima. Kuće su bile slične veličine i opreme, iako novija istraživanja pokazuju da su neke obitelji imale više žrvnjeva i spremišta od drugih.

Oko 6000. pr. Kr. naselje se počelo mijenjati: kuće su postajale samostalnije, a ljudi su se postupno preselili na zapadni brežuljak, s druge strane rijeke, koji je naseljen do oko 5600. pr. Kr. Çatalhöyük je 2012. upisan na UNESCO-ov popis svjetske baštine.