Đavolja varoš

U južnoj Srbiji, nedaleko od Kuršumlije, na jugozapadnim obroncima planine Radan, nalazi se mjesto čudnog imena: Đavolja varoš, vražji grad. U dvjema jarugama, Đavoljoj i Paklenoj, iz crvenkaste se zemlje uzdiže više od dvjesto stupova. Najviši su visoki petnaestak metara, a na vrhu mnogih leži kamen, poput kape ili glave. Oko njih je gusta bukova šuma, pa ogoljeni stupovi izgledaju još neobičnije.

Kad vjetar puše između stupova, kažu mještani, čuju se zvukovi nalik mrmljanju i uzdisanju. Nije čudo da je mjesto stoljećima budilo strah i da je oko njega nastalo mnogo priča.

Svadba koja se okamenila

Najpoznatija predaja kaže da je Radan nekoć bio čudesna planina na kojoj su živjele vile, a ljudi u podnožju bili su najmarljiviji i najsložniji na svijetu. Vragu je ta sloga smetala. Jednog dana poslao je na planinu tamu i oluju, s munjama i gromovima koji su pokretali odrone. Kad su se ljudi sklonili, vrag je sišao na zemlju i začarao izvor: tko god iz njega pije, izgubit će razum. Zato se taj izvor i danas zove Đavolja voda.

Ljudi su pili vodu i promijenili se. Pod čarolijom su se brat i sestra zaljubili i dogovorili svadbu, a okupilo se dvjesto svatova. Vile s Radana nisu mogle razbiti vražju čaroliju, pa su zamolile Boga za pomoć. Na dan svadbe, točno u podne, podnožje je pogodio bljesak "sjajniji od Sunca". Šuma je nestala, a svatovi su se pretvorili u kamen. Zato se, kaže predaja, kamenje odande ne smije nositi kući: tko ga uzme, i sam će se okameniti.

Postoji i druga priča, o vještici s Radana koja je ljudima ispunjavala želje, ali tražila uslugu zauzvrat. One koji su je pokušali prevariti pretvarala je u kamen i zakopavala pod stupove.

Što kaže geologija

Znanstveno je stupove istražio i opisao Tomislav Rakićević 1955. Geolozi takve oblike zovu zemljane piramide. Prije više milijuna godina ovo je područje bilo poprište snažne vulkanske aktivnosti, o kojoj svjedoče raznobojne stijene u okolici. Tlo je ovdje rahlo, ali čvrsto, nastalo od vulkanskih naslaga, a u njemu leže veći komadi tvrde stijene, andezita.

Kad kiša pada na takvo tlo, ispire ga i odnosi. Ondje gdje na površini leži kamen, on poput kišobrana štiti zemlju ispod sebe, pa ona ostaje. Tako se oko svakog kamena polako izdiže stup. Vjetar i kiša s vremenom ga dodatno stanjuju, sve dok ne ostane uzak toranj s kapom na vrhu. Kad kapa padne, stup gubi zaštitu i brzo se urušava.

Zanimljivo je da je Đavolja varoš u današnjem obliku relativno mlada i da su joj pomogli ljudi. Kad su stanovnici okolice krčili šumu, kiša je dobila slobodan pristup tlu i erozija se ubrzala. Stupovi se zato stalno mijenjaju: neki nestaju, a novi nastaju. Slične zemljane piramide postoje i u Alpama, u Sjevernoj Americi i u Sjevernoj Makedoniji, kod sela Kuklica, ali su stupovi Đavolje varoši među najvišima i najbrojnijima.

Vražja voda

Ispod stupova izviru dva izvora. Đavolja voda je hladna i vrlo kisela, s pH vrijednošću oko 1,5, i sadrži oko 15 grama minerala u litri. Drugi izvor, Crveno vrelo, manje je kiseo. Vodu je 1905. prvi ispitao kemičar Aleksandar Zega, osnivač Srpskog kemijskog društva. Stručnjaci upozoravaju da se voda ne bi smjela piti.

Neobična voda dio je iste geološke priče: kiselost i minerali potječu iz stijena vulkanskog podrijetla kroz koje voda prolazi.

Rudnici i crkva

U okolici se nalaze i stara rudarska okna, koja mještani zovu Saski rudnici. Prema predaji, ondje su u 13. stoljeću radili rudari Sasi, koje je u Srbiju doveo kralj Uroš I. Uz stupove stoji i mala drvena crkva svete Petke, podignuta na temeljima starije crkve. I za nju i za rudnike vežu se predaje, primjerice da se iz zatvorenih okana noću čuje kako rudari kopaju.

Zaštita

Država je Đavolju varoš stavila pod zaštitu 1959., a 1995. proglašena je prirodnim dobrom od izuzetnog značaja, u prvoj kategoriji zaštite. Bila je i jedna od kandidatkinja u svjetskom izboru sedam novih prirodnih čuda. Godišnje je posjeti desetine tisuća ljudi.