Đavolji tragovi u Devonu

U noći s četvrtka 8. na petak 9. veljače 1855. nad južnim Devonom pao je gust snijeg. Kad su ljudi izašli iz kuća, u snijegu su ugledali niz otisaka koji nije nalikovao ni na jednu životinju koju su poznavali.

Otisci od sela do sela

Prvi zapisi govore o tragovima u Topshamu, Lympstoneu, Exmouthu i susjednim selima na istočnoj obali ušća rijeke Exe, a zatim i na drugoj strani vode, u Dawlishu i Teignmouthu. Mjesta je s vremenom bilo sve više: istraživači su kasnije prebrojili više od 30 lokacija u Devonu i nekoliko u susjednom Dorsetu. Ukupna duljina tragova procjenjuje se na 60 do 160 kilometara, ali tu brojku nitko nije izmjerio. Nijedan svjedok nije prešao cijeli put, nego je svatko vidio dio tragova u svojem selu.

Opisi otisaka uglavnom se slažu u nekoliko točaka. Bili su dugi oko deset centimetara i široki oko sedam i pol, nalik na malu potkovu ili rascijepljeno kopito. Ležali su jedan iza drugoga, u jednom redu, na razmaku od dvadesetak do četrdesetak centimetara, kao da ih je ostavilo biće koje hoda na jednoj nozi ili skakuće. Ono što je ljude najviše uznemirilo bila su mjesta na kojima su se pojavljivali: na snijegom pokrivenim krovovima, na vrhovima zidova, preko plastova sijena, uz rub rijeke i u otvorima odvodnih cijevi promjera desetak centimetara.

Ni u mjerama se izvori ne slažu do kraja. Izvješće iz londonskog tjednika Weekly Dispatch, koje su kasnije prenijele i novine u Sydneyju, govorilo je o otiscima širokima tek četiri do šest centimetara. Takve razlike pokazuju da su ljudi u različitim selima vjerojatno opisivali različite tragove.

Strah u župama

U selima se brzo počelo govoriti da je noću prošao sam đavao. Prema pismu jednog od tamošnjih svećenika, ljudi su se bojali izaći iz kuća nakon zalaska sunca. Londonski The Times o događaju je izvijestio 16. veljače 1855., a novine Western Times tjedan kasnije objavile su priču pod naslovom o "dvonogom čudu".

Svećenici su se našli između straha svojih župljana i potrebe da ih umire. Vikar Musgrave iz Withycombe Raleigha kod Exmoutha poslije je napisao da je s propovjedaonice spomenuo glasinu o klokanima pobjeglima iz putujuće menažerije u Sidmouthu. Priznao je da je tu priču iznio samo kako bi ljudi prestali govoriti o đavlu, a ne zato što je u nju vjerovao.

Prijepiska u Illustrated London Newsu

U ožujku 1855. ugledni tjednik Illustrated London News pretvorio je slučaj u javnu raspravu. Anatom Richard Owen, jedan od najpoznatijih prirodoslovaca svojega doba, napisao je da je riječ o jazavcu, jedinoj životinji na otoku koja gazi cijelim stopalom i koja zimi noću prelazi velike udaljenosti u potrazi za hranom. Prema njegovu mišljenju, stražnja noga jazavca gazi u otisak prednje, pa trag izgleda kao jedan niz.

Tjedan dana kasnije Thomas Fox objavio je crteže tragova miša koji skakuće po snijegu: kad skoči, četiri šapice ostave otisak sličan rascijepljenom kopitu. Treći dopisnik javio je iz Heidelberga da se slični tragovi svake zime pojavljuju na brežuljku Piaskowa Góra u Poljskoj, a čitatelji su podsjetili i na tragove koje je The Times opisao 1840. u škotskom gorju.

Pisma iz župnog dvora

Najvažniji izvori pronađeni su tek stoljeće kasnije. Henry Thomas Ellacombe, vikar u Clyst St Georgeu, 1855. skupljao je pisma prijatelja, nacrte otisaka i bilješke, uključujući i pismo za Illustrated London News označeno riječima da nije za objavu. Folkloristica Theo Brown pronašla je te papire i opisala ih 1950. i 1952. u zborniku društva Devonshire Association. Ti su papiri istraživačima dali pisma i nacrte nastale 1855., a ne samo novinska prepričavanja.

Godine 1890. spisateljica Rachel Busk u časopisu Notes and Queries prepričala je sjećanja na tragove koji su se, prema njoj, protezali čak do Totnesa i Torquaya. Priča je tako s godinama rasla.

Balon, miševi i šala

Pisac Geoffrey Household 1985. objavio je knjigu s izvornim dokumentima i iznio tvrdnju koju je čuo od mještanina, bojnika Cartera: da je iz brodogradilišta u Devonportu slučajno odletio pokusni balon koji je za sobom na krajevima užadi vukao dva metalna okova, pa su oni udarali o snijeg. Kritičari prigovaraju da bi se takav lanac zapleo u drveće, krovove i ograde i da nema nijednog zapisa o odbjeglom balonu.

Najopsežniju zbirku izvornih tekstova objavio je istraživač Mike Dash 1994. u časopisu Fortean Studies. Zaključio je da tragovi gotovo sigurno nemaju jedan izvor: dio je vjerojatno nastao šalom, dio su ostavili magarci i ponije, a dio miševi koji skakuću. Skeptik Joe Nickell upozorio je da su se opisi otisaka razlikovali od svjedoka do svjedoka, a skeptici sumnjaju i u duljinu od više desetaka kilometara, koja nastaje tek zbrajanjem odvojenih opisa. Sam Dash ipak je napisao da time nije objašnjeno sve, osobito ne tragovi na krovovima i u cijevima kakve su opisali svjedoci.